Igor Tudor, novi/stari trener Hajduka, posebna je faca, takav je bio kao igrač, zaista izvanredan (zato je igrao za Juventus), ali i kao trener na putu da napravi veliku karijeru.
U čemu je ta posebnost? Na stranu to da ima energiju, sposobnost, znanje, ono po čemu je različit od drugih koji su vodili Hajduk posljednjih desetak godina, poseban je po tome što se ne libi kazati baš sve otvoreno, izravno, makar to bilo bolno i za njega. Jednom je objasnio kako je osjetljiv na (ne)pravdu, odnosno na dobro i loše, pa je tako, bez pardona, pripravan svakome skresati u brk što mislili, točnije što ga “gibira”…
- Ne želim govoriti o sucima da me ne bi kaznili - rekao je prije pet godina u talk-showu “Istinom do gola” - ali za mene je, na primjer, Hrvoje Maleš istinski heroj, ne samo nogometa nego našeg društva. I ne mogu shvatiti one koji su mu zamjerili na načinu razotkrivanja lopovluka.
I onda kao i sad kad se vratio na kormilo Hajduka, Tudor je neumoljiv u odnosu na zahtjeve navijača:
- Bilo što drugo, bilo koji drugi plasman Hajduka osim naslova prvaka za nas je neuspjeh. Jedini cilj koji sam postavio to je da zajedno sa svojim stožerom stvorimo momčad za prvaka.
U prvom obraćanju javnosti, bolje je kazati navijačima Hajduka, najavio je da je “bolji trener nego što je bio kad je prije pet godina vodio momčad”. A na primjedbu, izrečenu prije pet godina, kako Slaven Bilić tvrdi da “dvije godine rada u klubu nisu dovoljne da se vidi ruka trenera”, Tudor je najprije je s uvažavanjem govorio o trenerskoj karijeri Bilića, ali je zaključio:
- Moje je mišljenje da se ruka trenera mora vidjeti odmah, nakon kratkog vremena, recimo poslije dva-tri mjeseca rada. U svakom klubu trener je najvažniji, o tome ima i knjiga izdana u Engleskoj. Trener je u stvari glavni pokretač svega dobrog, ali i krivac za sve loše.
Nadalje, Tudor zna da rezultati igraju značajnu ulogu, ali njegova je opsesija igra, to kako je momčad raspoređena na terenu, kako su igrači prihvatili i interpretirali njegove ideje, da znaju što moraju uraditi u obrani, odnosno napadu.
- Svaku utakmicu pogledam dva-tri puta, razmišljam o svakom detalju. Živim za taj posao. Nije lako biti trener Hajduka, nije lako ni igrati za naš klub. Pritisak je veliki bez obzira na trenutni plasman. Mora se znati da splitska publika zna što je nogomet, razumiju se u balun, ali isto taklo svjesni su vrijednosti kadra, znaju da umnogome igrači prave razliku.
U njegovom prvom mandatu Hajduk je protiv Dinama vodio 2-0 (Tino Sušić u 9. i Antonio Milić u 49.), Duje Čop je smanjio u 71., pa u prvoj minuti sudačke nadoknade izjednačio na 2-2, da bi Angelo Henriquez u trećoj minuti tog vremena dao gol za 2-3.
- Naravno, bilo mi je teško zbog poraza, ali to je nogomet, to se događa. Kod 2-0 Josip Bašić je išao sam na njihova vratara i nije zabio, a Henriquez je bio okružen s naših pet igrača i dao je gol. Eto, to je balun. S druge strane, bez obzira na poraz bio sam jako zadovoljan igrom svoje momčadi.
Tudor je još tada, u prvom mandatu dobio ponudu za trenera talijanskog drugoligaša La Spezije, faktički je bilo sve riješeno, ali je odustao, odlučio je ostati na Poljudu.
- Igrači su tada nekako saznali da me kontaktiraju iz Italije, osjetio sam ja to po treningu. Ostao sam u Hajduku premda je bilo jasno da je Italija moj cilj, ‘calcio’ je posebna priča…
Kada se postavilo pitanje o budućnosti Hajduka, Tudor je rekao nešto, što bi vjerojatno i danas ponovio:
- Gledao sam onda naše pionire, kadete u dvobojima s Dinamom i shvatio kako oni u tim uzrastima imaju deset igrača, koji će kroz četiri - pet godina stasati u prvotimce, a Hajduk ima samo jednog.
I tu je bitno napraviti pomak. A to da je Tudor u stanju forsirati mlade igrače može se vidjeti na primjerima Nikole Vlašića, Andrije Balića, Filipa Bradarića, Antonija Milića, Franka Andrijaševića, Marija Pašalića…
Usput, iz vremena prvog mandata, Tudora su danas dočekali Mijo Caktaš, Filip Bradarić, Josip Bašić i Josip Juranović.