Kad smo već bili u Izraelu povodom Dinamove utakmice, zašto ne skočiti do Tel Aviva, potražiti Tvrtka Kalu. Ili Kalea Drechslera, kako se sad službeno zove. Zanimljiva karijera, započeta u Dinamu, “oplođena” u Hajduku, svoj je vrhunac doživjela u Izraelu. Ulazi, dakle, Kale u Azrieli Center u Tel Avivu, neki ga pozdravljaju, ovdje je poznat, kako i ne bi bio, u Izraelu je već 13 godina. I nikad ne biste rekli da su mu već 44 godine; izgleda kao da je upravo došao s treninga pred neku ozbiljnu utakmicu.
"Imam 44 godine, ali mogao sam još tri-četiri godine braniti. Nisam imao ozbiljniju ozljedu, imam predispozicije da mogu raditi koliko treba. Uvijek sam bio radnik, zbog toga sam i izgradio karijeru. Teško je u današnjem svijetu odgojiti golmana; djeca nisu s loptom, ne rade ponavljanja, nego su na internetu. Ja sam kao dijete nakon svakog treninga opet igrao s dečkima u kvartu nogomet po 200 sati dnevno", priča Kale, danas trener golmana, pokazuje koliko je fizički spreman.
"Imam samo 10 posto masti! Kažu, Cristiano Ronaldo. Da on i ja stanemo na istu traku, ne znam baš bi li me dobio! Prvo, jer sam ja Hrvat, drugo, jer ja svaki dan u teretani dignem 25-30 tona utega. Osjećam se kao da imam 24 godine, još sam uvijek mlad."
Gdje su ta vremena...
Dakle ajmo po redu, gdje je danas Kale, gdje gradi karijeru?
"Tri sam godine trener vratara, bio sam u Maccabiju iz Tel Aviva, sad sam trener seniorskih golmana u Hapoelu iz Kfar Sabe. To je 2. liga, imamo ambicije za ulazak u prvu."
U Izraelu je postao legenda, međutim sjećanja naviru iz onoga doba kad je branio u Hrvatskoj, kad je čuvao Hajdukovu mrežu; dio je one zadnje Hajdukove šampionske generacije, iz sad već davne 2005.
"Baš sam nekidan gledao snimku derbija Dinamo - Hajduk, rekao sam, jao, gdje su ta vremena... Igrali smo za kikiriki, a bili smo gladijatori na terenu! Nema danas više te atmosfere, još možda u Splitu... Dinamo me odgojio, Hajduk prisvojio, a Zadar mi dao priliku da igram u 1. ligi. Da mi je samo još jedan derbi, onda bih mogao umrijeti!"
No, tu je onda bez suzdržavanja naglasio:
"Ali nepravedno su me izostavili s Eura u Portugalu! Trebao sam biti tamo, ja znam zašto nisam bio. Ali to je tamna strana nogometa, o kojoj nećemo govoriti. Puno se govorilo o lošem, ajmo o dobrome."
Ha, moramo ipak malo o tome. Dakle, Otto Barić vodio je tamo Pletikosu, Butinu i Vasilja?
"Da, bili su Pletikosa, Butina i Vasilj, koji je tada bio po ocjenama peti-šesti golman lige. Ako već nisu zvali mene, trebali su zvati Skendera iz Osijeka. Šteta što se to tako odvilo."
U Hajduku je stekao afirmaciju, ime, osvajao trofeje. No možda je manje poznato da je Kale nogometni put započeo u Dinamu, gdje se nikad nije nametnuo.
"Cijeli sam život u Dinamu. Otac mi je branio u Dinamu, otkad znam za sebe, ja sam u Dinamu. Odrastao sam uz veličine Stinčića i Dautbegovića, oni su mi dali bazu. A potom me u Hajduku istesao Varvodić, dok sam u Zadru dobio priliku pokazati što sam naučio. Neki su dobili priliku prije, neki malo kasnije, ali radio sam sjajne stvari. I u Hrvatskoj, a pogotovo ovdje, u Izraelu. Izrazito sam zadovoljan svojom karijerom. Nije je to možda bila Bundesliga, Španjolska, ali za to moraš imati reprezentaciju; mi tada nismo bili EU i bili smo svuda stranci.
Vratit ćemo se na Dinamo i Hajduk. Kako je, znači, išla ta izraelska epizoda? Koja i danas traje.
"Došao sam prvo u Maccabi Tel Aviv, bio jako dobar, 25 sam bodova donio sâm! To kažu i u klubu i mediji. Uveo sam ih u Europu, došao je Beitar s milijarderom Gajdamakom i jednostavno su me kupili. Ja sam i danas najskuplji transfer u Izraelu, milijun dolara su me platili. Tamo smo uzeli tri krune, a nakon druge godine želio me Lazio, nudio je za mene milijun dolara, no Beitar nije pristao. A ja s 33-34 godine nisam mogao ni sanjati da će se nešto slično desiti, pa nisam u ugovoru imao klauzulu o odšteti. Malo sam se naljutio; nisam u Izraelu zarađivao manje, nije bila poanta u novcu, već je to ipak Serie A. Nakon Beitara sam bio u Beer Shevi, uživao sam tamo, navijači su me jako voljeli, jedini sam golman koji je zabio gol glavom u Izraelu. Onda sam bio u Hapoelu iz Haife, četiri i pol godine."
Tužio Ministarstvo
Puno se govorilo o tome zašto je i kako uzeo izraelsko državljanstvo i promijenio ime u Kale Drechsler...
"Ljudi pišu gluposti. Dakle, meni su pola obitelji Židovi, djeda su mi ubili u konclogoru u Drugom svjetskom ratu, baka mi je podrijetlom Židovka i po tome sam imao pravo uzeti izraelsko državljanstvo. Međutim, nisu mi ga htjeli odmah dati, iako sam imao sve papire. I onda sam tužio izraelsko Ministarstvo pravosuđa i dobio sam tu parnicu. Nikad ne odustajem, rekao sam im da neće proći tako lako. Da, koštalo me dosta jer su ovdje vrhunski odvjetnici kao suho zlato. Ali uvijek postoji neki mali debilčić u tim ministarstvima koji misli da nemaš prava ako si nogometaš. I nije mi dao državljanstvo. Rekao sam mu “vidjet ćemo se mi još, ne znaš s kim imaš posla, mi smo Hrvati zaj**ani”. Ja sam ih tužio, sudac ih je pokopao, morali su platiti i odštetu zato što mi nisu dali putovnicu, a trebali su."
Supruga mu je Izraelka?
"Jest. U Izraelu se ne možeš oženiti ako nisi Izraelac. Možeš u Las Vegasu ili Hrvatskoj, ali ne u Izraelu."
Zašto nikad nije dobio šansu u Dinamu?
- Tko me kočio? Teško je kad ste sami, bez agenta. Jednom mi je prilikom Kranjčar, kad sam još bio mlad, rekao, ja te hoću, ali ne mogu biti tvoj agent. Kucao sam na vrata prve momčadi, a tada su branili Ladić i Butina, reprezentativci. Nemam nijedan nastup za Dinamo, iako me taj klub odgojio, to je paradoks. No učili su nas veliki treneri, Rora, Kobešćak, Dautbegović, Stinčić... Ne znam što je s njima danas, ali šteta da ih se ne uključi više u rad, jer takvih ljudi danas nedostaje. Stari zanat najbolji je zanat, to treba poštivati.
U Hajduku je bio uspješniji, u svakom slučaju.
- U to vrijeme u Hajduku nije bilo novca, ali je bila dobra atmosfera, bili smo radnička momčad. Imali smo srce, radili smo sjajno na terenu.
Jednog čovjeka tu, kaže, mora istaknuti.
- Puno je ljudi protiv njega, ali ja ne bih dobio priliku da nije bilo Igora Štimca, moram mu reći hvala. Doduše, kad sam otišao, malo je bilo pod pritiskom jer ponude koje su došle za mene nisu zadovoljavale njega i njegova brata, onda sam ja otišao sam. Vratio sam sve što su u mene uložili, rastali smo se kao džentlemeni. On zna jako puno o nogometu, mi prelako odbacujemo Štimca, Ladića, za kojega Dalić mora moliti HNS da mu bude u stožeru. To su strašne stvari. Štimac je, kao i Zdravko Mamić, na vjetrometini; oni će uvijek reći što misle, takav sam i ja. Šteta što onda Zdravko nije mene pitao što mislim, zašto moram otići iz Dinama.
'AKO ZDRAVKO MAMIĆ OVO ČITA, NEKA SE JAVI!'
Kakva je situacija u Izraelu kad je nogomet u pitanju?
- Nije ni da ovdje pršti od novca. Ali opet, puno klubova ima privatne vlasnike, milijardere... Recimo, Beitar Jeruzalem je na prodaju i ako Zdravko Mamić ovo čita, neka se javi, ja ću mu pomoći da kupi taj klub! Ozbiljno! Jer Beitar je, na neki način, kao Hajduk, malo blaža verzija. Ima milijun navijača, najviše u Izraelu, vrlo su vatreni. Mamić bi ga mogao kupiti za 15 milijuna dolara, to nije neki velik novac za klub, a mogao bi napraviti dobar posao.
Izraelski klubovi imaju bogate vlasnike, ali nogomet nikako da im iskoči iz prosječnosti.
- Ovdje postoji puno talenata, ali nisu visoki, pa ih to sputava. Više psihološki nego fizički, jer ako vidimo jednog S. Ramosa, koji je sam svjetski stoperski vrh, a nije visok... Ali ima radne navike, živi kao profesionalac, sve je podredio nogometu. Ovdje treniraju jednom na dan, a ja sam, kad sam došao, uveo treninge dvaput dnevno i svi su vratari bili mršavi. Ja sam i kao golman obožavao rad, isto je sada kada sam trener. Nisam u karijeri imao ni istegnuće, već u ranim danima bavio sam se ishranom, treningom, bio sam dvije-tri razine iznad svog godišta. I danas imam rezultate na klinici u Jeruzalemu koje nitko nije uspio srušiti. Niti hoće!
'Poznat sam po tome što sam usred utakmice šamarao svoje suigrače'
Kale uvijek ističe Hrvate kao primjer nogometaša i sportaša, zato nas i vani sve više cijene.
- Mi smo talentirani, nemamo problema s fizičkim predispozicijama, tu i tamo smo imali problema s ponašanjem. Međutim, uvijek smo bili profesionalci, ponekog iskakanja uvijek je bilo i bit će. Jer mi smo Hrvati budale, u pozitivnom smislu. Ne mislim samo na sebe; svi znaju da smo ludi k’o sajle, ali bez te ludosti ne može se uspjeti. Ni ja da nisam bio lud ne bih ovdje uspio. Ja sam usred utakmice šamarao svoje igrače, po tome sam poznat. Danas je to crveni karton, prije sam hvatao svog igrača na terenu, odvalio bi mu šamarčinu i rekao “daj, čovječe, probudi se”. To jest neobuzdan karakter, ali nije problematičan karakter. Želim pobjedu, nije važno kako. Želim pozitivu. Uvijek sam bio spreman trenirati i na 45 stupnjeva, a danas nije tako. Naši vratari ne igraju baš dobro nogom jer ne žele raditi na tome. S brzinom se i karakterom rodiš, ali tehniku i taktiku mogu te i moraju naučiti. I treće, nožne tehnike, to je danas najbitnije za vratare.