Intervju s Olićem: Englezi će i treći put potpisati kapitulaciju!

Ivica Olić za osam dana navršava 29 godina u stanju potpunog životnog i sportskog zadovoljstva. Hrvatski nogometaš s najviše trofeja, čak 11, te najbolji napadač Vatrenih razmišljao je prije dvadesetak mjeseci o zatvaranju svoje reprezentativne knjige; sva sreća da se predomislio!

- Bio sam četvrta-peta špica i odlučio da ću sudjelovati još samo u ciklusu za Euro 2008; to odraditi pa se povući. Nije imalo smisla čamiti u dubokoj pričuvi, iz reprezentacije pokunjen stizati u klub pa se klatiti da vratiš status. Nisam se htio predati, ali zašto takvo mjesto ne prepustiti kakvom 20-godišnjaku. Posvetio bih se klubu i obitelji. Međutim, danas je drukčije. Došao je na svoje!

- Dokazao sam se ovdašnjoj javnosti, sve uvjerio da mogu i znam. Vani to odavno ne moram. Naši su me navijači, stručnjaci također, uvijek stavljali pod povećalo, iza moga prezimena neprestano je dežurao upitnik. Zato sam odlučio prekinuti mučenje...

Dugo se mučio poslije loma križnih ligamenata lijevog koljena u prijateljskom susretu s Brazilom kolovoza 2005. na Poljudu.

- Operacija kod dr. Eichorna u klinici Straubing pokraj Münchena, koji godišnje naniže 500-600 sličnih zahvata, uspjela je u cijelosti. Nužna vlakna najmodernijom su metodom uzeta iz zadnje lože i sad je taj sklop dvostruko čvršći. Tromjesečna rehabilitacija u Berlinu, kod povremenog fizioterapeuta naše selekcije Sennewalda, bila je vrlo konkretna i već poslije pola godine od nesreće mogao sam na igralište. Ali nije išlo. Nije boljelo koljeno, jesu razni mišiću. Najviše je patila psiha – morao sam se osloboditi straha. Čim bih spazio da netko trči prema meni, ostavio bih loptu i skočio, plašeći se kontakta. Tako je bilo dok me jednom na treningu CSKA jedan od blizanaca Berezucki nije pokupio i složio na travu. Zatvorio sam oči, vrisnuo i umro od straha, no naravno da mi nije bilo ništa. Zahvalio sam suigraču na nehotičnoj pomoći i počastio ga pivom!



SP 2006. nije za Olića bilo ugodno.

- S trašno sam patio zbog bolova u muskulaturi, nisam uspio tri treninga izdržati bez injekcije. Nemoćan šutnuti loptu. Stanka prouzroči posljedice, pojave su druge ozljede. Nisam bio spreman. A ako nisam spreman, ne mogu igrati ni za Davor!

U međuvremenu se posve oporavio i nanizao velike utakmice. Je li mu lakše u klupskoj ili državnoj postavi?

- Jednako. Bitno je da sam napokon zdrav i savršeno pripremljen.

Impresionira silnim kretanjem. Koliko ta trka pomaže zamoru materijala a odmaže koncentraciji, da se ne troši do krajnjih granica više bi zabijao...?

- Sigurno da angažman umara. No to je moja karakteristika, bez nje ne bih egzistirao u top nogometu. Nisam tip koji se šulja šesnaestercem i vreba šansu. Krasi me pokretljivost i napasnost, koja se nekome sviđa, nekome ne sviđa. Srećom, treneri to vole.

I navijači, vole i cijene.

- Sad je sve u redu. Dugo nije bilo. Kad koju loptu ne bih prihvatio idealno, kad bi se odbila, znam da se prigovaralo: “Eh, jebi ga, ovaj nema tehniku, nije fin!” Uvijek neka kritika.

Olić je sve natjerao na pljesak.

- Dakako da bih češće zabijao da toliko ne mislim na momčad, nego na sebe.

Zabija i ovako, Slaven Bilić nerijetko podvuče da je Ola vrhunski realizator.

- Prethodne sezone u HSV-u sam pogodio 14 puta u prvenstvu, 4-5 u kupu. I u CSKA-u sam bio ponajbolji strijelac iako su Wagner i Jo igrali ofenzivnije. Imam svoju kvotu koju održavam od ere u Marsoniji, Zagrebu, Dinamu.

On ima golgetersku, golgeteri nemaju njegovu trkačku kvotu, u tome je razlika koja napokon djeluje evidentno.

- Znam da je mnogima čudno što šaram po svim stranama. Takav sam, ne mogu, ne želim i ne smijem stajati i gledati, osjetim li da protivniku mogu ukrasti loptu.

Pa je i krade. Je li ikada igrao “pod ručnom”?

- Nikada, ne bih to bio ja!

Kako mu je u nacionalnom dresu, bi li radije da je naprijed sam, kao protiv Njemačke u Klagenfurtu, ili u tandemu?

- Prilagodim se svakoj varijanti. Naravno da je lakše ako smo dvojica, razvučemo obranu. Tada se pogotovo posvetim presingu na suparnički zadnji red. Poznato je, recimo, da engleski stoperi vole stati i pogledati situaciju, ne vole kad ih gnjaviš. To mi paše!

Stanu i gledaju svisoka, rezonirajući da su nedodirljivi. Onda ih Hrvati dvaput 'razmontiraju’. U srijedu je prilika za novu pobjedu?

- Nije dvojbeno da je Engleska veliki mamac. I ja i svi naši bit ćemo pravi, motivirani i više no što treba. Neću obećati da ćemo osvojiti tri boda, makar u to vjerujem. Ako smo ih, dakle, potopili dvaput, valjda možemo još jednom. Bio bi to sportski pothvat. Karte su rasprodane, u Maksimiru se sprema paklenska atmosfera. Utakmica će biti sjajna, za opće uživanje.

Koliko njega pali pogodak s Wembleyja?

- Pali itekako, hoću im strpati još jedan!



S kim će surađivati u navali, s Petrićem ili Klasnićem?

- Nije mi važno. Uigravamo sve kombinacije. Izbornik zna najbolje.

Broj na Olićevim leđima?

- Nadam se da me neće zapasti 2, 3, 5 ili 6, da zbog zabune ne odem u obranu!

Ove jeseni slijedi teško gostovanje u Ukrajini, u skupini je i Bjelorusija?

- Za tri i pol godine, koliko sam proveo u Moskvi, uvjerio sam se da reprezentacije zemalja koje su bile članice SSSR-a njeguju tehnički i naglašeno brz, eksplozivni nogomet, kondicijski su tradicionalno besprijekorne. Ukrajina je najjača, zato zaslužuje najveći respekt i oprez. Nije nimalo nekvalitetnija od Hrvatske i Engleske, a frustriranost zbog nenastupanja na velikim završnicama čini je fanatičnom. Njene igre dosta su bolje od rezultata. Dočekat će nas u užarenom Harkivu pa na krilima zaboravljenog, ali opet opasnog Ševčenka i onoga bivšeg Srninog suigrača, kapetana Zenita Timoščuka, navaliti svim snagama. Znat ćemo odgovoriti!

O Bjelorusima mu priča njegov kolega iz Hamburga, Anton Pucila:

- Dečko ima tek 20 godina i već je standardan reprezentativac, zadnji vezni. U Minsku je 1:2 izgubila Nizozemska, nedavno je Argentina jedva sačuvala 0:0. Neće biti lako ni nama.

Kako je hrvatskim udarnim iglama s Rakitićem i Modrićem iza sebe?

- Sjajno. Ivan i Luka su ekstra klase, igraju vrlo zrelo. Milina ih je i gledati, kamoli ih imati kraj sebe.

I dalje nedostaje Eduardo?

- Neupitno. Dudu se nadavao silnih golova, bez njega smo značajno oslabljeni. Na dobrom je putu, uskoro će biti s nama.

Smije li se kazati da bez Da Silve nemamo strijelca?

- Ne bih se složio. Točno je da nemamo strijelca kakav je Eduardo, ili kakav je bio Šuker, koji velemajstorski iskoriste i polušansu. Mi drugi imamo druge osobine. Uostalom, Hrvatska ne ovisi jedino o napadačima, Hrvatska je prava momčad, poentiraju i Srna, Modrić, N. Kovač, Kranjčar, Rakitić.

Smeta li što su svi - i Olić, i Petrić, i Klasnić, i Eduardo – ljevaci?

- Slaven veli da je to izvanredno, da ljevaka nikad nema previše. Po inerciji smo skloni odlasku ulijevo, stoga se na desnoj strani otvara prostor za Srnu i Ćorluku!

Ivica kaže da se korektno razvijaju Mandžukić i Kalinić. Ni na opetovanu molbu neće javno priznati tko mu je najdraži partner u selekciji, hoće napomenuti zašto mu je krakati mladić iz Brazila, Jo, bio najdraži u stranim momčadima:

- Već po dolasku u Rusiju, sa 17 godina, iskazao je nevjerojatnu klasu. Tako visok i tako čudesan dribler, paker, pucač. Nešto strašno. Solidno je bilo i s Wagnerom, premda se doima nezainteresiranim, kao da mu se ne igra.