ZA SN IZ RIJA PIŠE TVRTKO PULJIĆ Buđenje u Selu s Carolinom Klüft...

Znate li što je TAP? Ako ne znate, zaobiđite ga u širokom luku. Riječ je o portugalskoj zrakoplovnoj kompaniji, koja već godinama ima i svoj alternativni naziv. Od TAP dolazi i Take another plane. Nisam bio te sreće. I onaj drugi zrakoplov koji su mi nudili iz Lisabona prema Riju bio je u režiji TAP-a. Pa sam morao u Porto. Nisam pri tome istraživao temu “sve djevojke koje su utjecale na profil Josea Mourinha”, nego sam čekao let. I bježao od kiše.

Kad sam napokon sletio u Rio, tih deset sata leta bilo sasvim pristojno, čekao me blaženi pogled hostese iz Sao Paula. I isprika. Ljut što sam opet ostao bez kofera, ljut što sam već treći dan u istim gaćama, nakon njezine, “znate, vaš transport do Medijskog sela danas ne vozi, pa ćete prvo u MPC, a onda u Selo” - e, to je bilo previše - poput pravog Balkanca kazao sam dami: “fuck off!”

Život ima novi smisao

Kasnije mi je bilo žao, ona je naletjela, na njoj sam se istresao, ali ispričao sam se. Ako pomaže. Ona je imala blaženi pogled. I valjda shvatila da sam bio u totalnom bedu. Iako nema isprike. Mučno mi je i sada zbog toga.

A još je gora situacija bila u Selu, do kojega sam došao kad su u Brazilu svi već spavali, a u nas se počeli buditi. Tamo su me, naime, pokušali smjestiti u sobu s Draženom Pinevićem, koji je već zaspao, štoviše, u zajednički bračni krevet, a u sličnom sam spavao kad još brak nisam planirao. Kako je u nas dvojice kombinirano “dvjesto kila”, nije išlo.

I evo me, sjedim u apartmanu, kazali su privremenom, zajedno s Bakom iz Jutarnjeg. Prostran je i lijep. I život ima novi smisao. Kažu da tu ne možemo ostati, no, ušli smo, i sad smo tu. Zauzeto. Mi.

I nekako sam poletan, samo koji sat prije negoli se zapleše samba na Maracani i sve ovo ludilo napokon počne. I koferi bi trebali stići...

Zora u Riju je krasna, moram priznati. Nije prevruće, čak me nije ni prao jet-lag. Doduše, pogled iz apartmana više podsjeća na Garmish-Partenkirchen nego na Rio, ali ne može sve. Malo su me smetale leće u oku, jer i njima je bio treći dan, ali doručak je sve promijenio.

Ispod naših apartmana prostire se bazen s ležaljkama, tu je i bar, koji bi trebao raditi do pet ujutro, u blizini je i restoran. Neka kolegica taman je izlazila iz bazena, ogrnuvši se ručnikom. Leće su mi bile, k vragu, na izdisaju pa detalje nisam mogao pohvatati.

Dok pokraj nije protrčala Carolina Klüft. Švedska sedmobojka, olimpijska prvakinja iz Atene, spava u našem Selu. I trči ujutro.

Kinez u apartmanu

Rio je tada dobio novi smisao. Definitivno, kad sam išao još jednom pogledati za kofere, a tamo je tip s ORF-a bjesnio...

- U svom sam apartmanu pronašao Kineza!

Nisu svi bile te sreće. Netko je pronašao i onu iz bazena, netko Carolinu. A netko Pinevića. Ili mene.

I svi ujutro imamo olimpijski osmijeh. Zato volim Igre.

Još jednom, sorry. Onoj curi iz Sao Paula. Nisam trebao. Danas je sve ljepše. Danas ne bih, nikada više, zaklinjem se, neću...