Ivica Olić nije šokirao naš nogometni svijet kada je objavio kraj karijere. Zašao je u ozbiljne nogometne godine i večer u Ottobrunnu, u restoranu “Kod Ante”, uglavnom smo proveli pričajući o penziji...
- Eto, ne mogu ni u Zagreb na utakmicu s Islandom, igramo pred praznim stadionom. Ispada da Hrvatska ne treba graditi stadion, što će nam, kada sve utakmice ionako igramo pred praznim tribinama...
Rijetko progovara ironija u dobrom čovjeku Oliću, koji je nedavno naznačio da je karijera ušla u smiraj dana. Te srijede se vratio iz Hamburga, gdje odlazi na terapije, dobio je neugodan udarac u koljeno. Jesu li i ta nesretna koljena razlog što je odlučio reći - dosta?
- Kada se koljeno ‘pokvarilo’, doktori su rekli da se terapijama stvar ne može poboljšati i da bih trebao ići ‘pod nož’. A to više ne dolazi u obzir, dosta je bilo operacija. Shvatio sam da ću biti sretan čovjek ako koljeno izdrži do Božića i u mojim godinama bilo bi neozbiljno pričati o novom ugovoru. Moj cilj je odigrati još šest utakmica do kraja godine, pa ako će koljeno biti ‘poslušno’, izgurati sezonu do ljeta, a nakon toga ću sam sebi presuditi; isplati li se i dalje gurati karijeru? Ne, nikada nisam rekao da je gotovo, da je kraj, ali, nisam rekao ni da idem dalje...
Ne vjerujem da nogometaš u 38. godini može biti razočaran što kraj karijere ima sve ozbiljnije obrise?
- Vjerovali ili ne, ja sam u ‘zehcigerima’ sretan čovjek! Istina je da je to druga liga, ali, kada razgovaram s Antom, koji je veliki nogometni fan, kažem; moramo dobiti u Dresdenu! Nekada smo govorili; moramo pobijediti na Old Traffordu. Ali, i dok sam igrao u Davoru, Brodu, bilo gdje, uvijek sam želio pobijediti. Nadam se da ću izdržati do ljeta i da ću sinovima pričati da sam igrao do 38. godine. I da sam uživao...
Igrali ste u Herthi, Marsoniji, Zagrebu, Dinamu, CSKA, HSV-u, Bayernu, Wolfsburgu, Münchenu 1860. Najbolji klub?
- Definitivno Bayern, cijela moja karijera se vrti oko Bayerna. Golovi protiv Manchester Uniteda se ne zaboravljaju, i danas me zbog tih golova zaustavljaju na cesti. Kažem; ja sam nogomet igrao utorkom i srijedom, kada je na ‘meniju’ Liga prvaka, a ne četvrtkom, kada se igra Europska liga...
Ni reprezentacija ne igra četvrtkom?
- Reprezentacija mi je uvijek bila svetinja. Kao klinac gledao sam svoje idole, Šukera i Bokšića, i na kraju karijere sam imao priliku igrati s njima. U ozbiljni nogomet sam kasno krenuo, u 16. godini, igrao sam na selu, gdje nema ni lopte, a kamo li pravih igrališta.
Najdraži golovi se znaju, gol na Wembleyju, gol Njemačkoj u Klagenfurtu, Italiji u Japanu...?
- I Srbiji, taj mi je možda i najdraži...
Je li se raspalo staro društvo, Šimunić, Kranjčar i vi?
- Društvo za belu i remi definitivno se raspalo, ali se čujemo. Nekidan sam pokušao obodriti Niku Kranjčara zbog ozljede koljena, to je danas rutinska stvar. I nadam se da će se vratiti na teren za šest mjeseci...
Svi ste upisali trenersku akademiju?
- Joe Šimunić nam je ‘pobjegao’, on je već unutra. Niko i ja još igramo. Pitao sam ga nekidan; da se zajedno vratimo u Dinamo? Rekao je: ‘Želio sam se vratiti zbog tate, ali, nakon svega što mu se dogodilo, izgubio sam entuzijazam’.
Niko Kovač je hit trener Bundeslige?
- Niko je velika bundesligaška priča. I kao nogometaš je bio Nijemac, a kao trener je još i veći Nijemac. Nije imao dobru epizodu s Hrvatskom, zamjerali su mu što je živio u Salzburgu, što su bile najobičnije gluposti. Ponudili su mu šansu, koju nitko nije htio, Eintracht Frankfurt je bio vrući krumpir, izgledi da će se spasiti bili su manji od dva posto. Eintracht je bio u situaciji u kakvoj je danas HSV, dakle, bezizlaznoj. Ali, Niko je shvatio gdje je njegova šansa za spas, u visokim igračima i prekidima. Onda je nabavio igrače, u kabini ima danas igrače 16 nacionalnosti, “čak” i dvojicu Nijemaca. Danas to nije samo čupanje, Eintracht igra lijep nogomet. Uvjeravam vas, Niko će napraviti veliku karijeru, nije daleko dan kada će kandidirati i za trenera Bayerna...
U kakvim ste odnosima ostali s izbornikom?
- Nisam imao priliku za dublji odnos, taj odnos zapravo nikada nije ni postojao. Ali, poštujem nogomet koji je igrao na Europskom prvenstvu, međutim, Hrvatska nije turnirska momčad, bilo da je u pitanju Turska, bilo Portugal, Francusku nismo dobro odradili. Ali, nećemo o lanjskom snijegu, iako ne mogu zaboraviti; igrali smo je*eno dobar nogomet.
Dinamo?
- Dinamo je za ‘četvrtak’, za Europsku ligu, Liga prvaka je preteška. No, bez obzira što sam dinamovac, intrigira me nogomet kakav igra Rijeka. To je dobar nogomet...
Razgovarali ste s Alenom Halilovićem?
- Silno je razočaran, želi se vratiti u Španjolsku. HSV ga je platio šest milijuna eura, što je za njih veliki novac. Bojim se za Alena - zaključio je Ivica Olić.