Napadača traži Hajduk, a nekadašnja zvijezda Bijelih prvi je strijelac u Sloveniji. Jasno je da smo zato Antu Vukušića upitali “zvoni li telefon”.
- Zvoni, ali nitko iz Hajduka ne zove - jasno odgovara Vukušić.
Nema razloga reklamirati Vukušića i nije to namjera. Postigao je 16 pogodaka u jesenskoj polusezoni Prve lige Slovenije. Nije liga Petice, ali treba i u Sloveniji zabiti toliko pogodaka u polusezoni i biti prvi strijelac lige.
- Ukupno 17 zgoditaka, jedan sam zabio i europskim kvalifikacijana. Igramo napadački nogomet, postigli smo 10 golova više od Maribora. I kada vodimo 3:0 želimo još zabijati. Baš uživam u Olimpiji - u jednom dahu nam je izrekao Vukušić.
Prekrasna vremena
Do nedjelje je u Sinju, već se polako pakira za povratak u Deželu. Prvenstvo kreće tek krajem veljače, a pripreme Olimpije odvijat će se u dvije faze.
- U Čatežu smo 10 dan, a zatim odlazimo u Tursku. Od 30. siječnja smo u Antalyi.
Znači, neće se Vukušić susresti s Hajdukom koji na turskoj rivijeri boravi do 25. siječnja.
- Stalno o Hajduku. Neka, drago mi je da me ljudi pamte iz tih dobrih vremena. Ma što dobrih, prije 10 godina sam s Hajdukom prošao najljepše dane karijere. Kada rezimiram sve što sam do sada napravio i gdje sam igrao, jesen 2010. ostaje kao razdoblje u kojem sam igrao s najboljom momčadi u karijeri.
Prozvali su ga Sinjski Dijamant. Vikao je u mikrofon Drago Ćosić “Ante, Ante sinjski dijamante” kada je Vukušić s 19 godina zabio Anderlechtu za jedinu pobjedu u grupnoj fazi Europske lige.
- Koja su to prekrasna vremena bila... Pitanje je kada će Hajduk opet doseći taj nivo. Tko bi rekao prije 10 godina da će se toliko dugo čekati na ponavljanje velikog rezultata.
I Vukušić i Hajduk te su jeseni doživjeli kulminaciju uspjeha. Hajduk je posljednji put igrao europsku jesen, a Vukušić je imao status velikog talenta koji s 19 godina kroči prema međunarodnoj sceni.
Ali, pogled u retrovizor proteklih sezona otkriva da nije sve išlo po idealnom scenariju.
- Da nisam imao jak karakter i vjeru u svoje sposobnosti, nikada se ne bih vratio. Danas uživam u nogometu, ali prošao sam teške dane. Jako teške. Dođem u Rusiju, na prvom treningu se ozlijedim i godinu dana ne postojim u nogometu. Potom igram u Krškom, borimo se za opstanak, ne možeš zapucati na gol, a financijski problemi veliki. Gdje god zagrebeš samo nevolje. Ali, ne živi se od sjećanja, samo od svakodnevnog rada i golemog samopouzdanja.
Zanimljiva je karijera Ante Vukušića koji će početkom lipnja napuniti 29. godina. I puno i malo.
- Imam još vremena za napraviti dobre stvari u karijeri. Olimpija mi je najbolji primjer. Tko se mogao nadati poslije Rusije i Krškog da ću dobiti priliku napokon zaigrati u momčadi napadačkog garda. Hvala treneru Safetu Hadžiću i vlasniku Olimpije Milanu Mandariću. Da njih nije bilo, nikada se ne bi uspio vratiti. Trebala mi je šansa.
Branco mi se nije javio
Prije tri godine mislio je da bi šansu za veliki povratak mogao dobiti u Hajduku.
- Bilo je naznaka da bi se moglo razgovarati prije tri godine u doba kada Ohandza još nije produžio ugovor s Hajdukom. Sportski direktor Branco mi je rekao da će se javiti, ali nije se to kasnije obistinilo. Istina, nadao sam se, jer u tom trenutku mi je trebala nova prilika. Nije bilo pitanje cijene, došao bih besplatno. Važno mi je bilo samo igrati.
Ali, mijenja se situacija. Prije tri godine Hajduk je trebao Vukušiću za oživljavanje karijere, ali danas bi više pomogao Sinjanin svom bivšem klubu.
- Znam da traže napadača, a ja s Olimpijom imam još godinu i pol ugovora. Nijednu opciju ne odbacujem, za svaki sam razgovor spreman. To je jedino što mogu reći glede kombinacija za budućnost. Dok se nešto bitno ne promijeni, koncentriran sam na Olimpiju, želim s Ljubljančanima osvojiti naslov prvaka. Prvi trofej u karijeri. I postati najbolji strijelac lige. Bio bi mi i taj pojedinačni trofej velika satisfakcija za sve što sam prošao u karijeri.
Počeo je još kod Ante Miše prije 11 godina, u proljeće 2009. Sjećamo se Vukušića na prvim pripremama u Turskoj. Sa 17 i pol godina šutljivi i povučeni junior ekipe koja je u prvoj napadačkoj liniji imala klasu Nikole Kalinića.
- A onda su na ljeto došla braća Sharbini i trener Reja. Kod Reje sam rijetko igrao na početku. Tražio je špica od dva metra koji će mu spuštati lopte, a mene je selio na krilo. Da prolazim po krilu i asistiram. Ali nisam ja taj tip igrača. Ja sam napadač kaznenog prostora. Uspio sam to i Reji kasnije dokazati.
Najljepše sa Špacom
I danas će Vukušić kazati kako je najbolji nogomet karijere igrao kod Špace Poklepovića.
- Uvijek se sjetim šjor Špace, najljepši su bili dani s njim.
Kada Vukušića upitate koji su mu najbolji suigrači u karijeri, dvojicu će izdvojiti bez oklijevanja.
- Anas Sharbini i Ibričić su mi najviše pomogli. Njihove ideje u igri, njihova čudesna kreacija puno mi je pomogla u stvaranju karijere. Ibro i danas igra u Domžalama, s 34 godine je potpisao novi višegodišnji ugovor. Odgovara mu slovenska liga, jer ima slobodu igre i ne mora se previše trošiti u obrambenim zadacima. A njegova lopta i danas ima oči...
I opet smo na Hajduku. Vratio se Tudor, otišao Burić, nova se priča slaže na Poljudu.
- Da, uvijek je neka nova priča. Stalne su samo promjene, nikad nije bilo strpljenja. U Olimpiji smo prošle jeseni imali kratku krizu i odmah sam pomislio “na Poljudu bi već promijenili trenera”. Ali, u Olimpiji su svi stali uz trenera i ponovno smo proigrali. Nažalost, s Hajdukom nije taj slučaj. Ne znam što će biti s Tudorom, hoće li imati više strpljenja s njim, ali godinama se ponavljaju iste priče. Velika očekivanja na ljeto, brzo ispadanje iz Europe i jurnjava za drugim ili trećim mjestom. Isto je i ove godine.
Gdje je problem?
- Nije u trenerima, više sam sklon reći da je problem u igračkom kadru. Meni je, primjerice, bilo teško gledati zadnjih sezona koliko se napadača promijenilo. Pravi defile. Svake godine dovedu dva nova i na kraju sezone kažu “promašaj”. I opet sljedeće dva nova. Ne mogu shvatiti kako je ovaj Peruanac prošlog ljeta mogao ozlijeđen doći u Hajduk i nakon tri mjeseca bez nastupa otići. Ja sam se prije tri godine htio vratiti u Hajduk bez financijskih uvjeta i sigurno bih s više srca igrao nego mnogi koji su tu samo bili prolaznici. Ja nisam prolaznik. Odrastao sam u Hajduku, bio sam i kapetan. Imam emociju prema klubu. Ali danas zabijam za Olimpiju i to ću vjerujem uspješno raditi do kraja sezone. Hajduk? Nadam se da ćemo se zajedno naći u kvalifikacijama Lige prvaka ovog ljeta. Olimpija i Hajduk. Što više mogu poželjeti...