U stalnom postavu maksimirske novinarske lože sjedi i kolega koji već nekoliko godina ponavlja istu rečenicu, svaki put kad se Danijel Zagorac ukaže na travnjaku. U dresu Splita ili dresu Dinama, svejedno.
- To je najbolji hrvatski golman!
Branio je Zagorac protiv Rijeke odlično, skinuo kazneni udarac Andrijaševiću, slušao pohvale za svoj nastup, a i spomenuti kolega dobio je zadovoljštinu. No, svjedočili smo, Zagorac nije čestitke prihvaćao s “nosom do neba”, naprotiv.
- Ma, ne može Dinamov golman primiti dva gola u Maksimiru i biti zadovoljan.
Bila je to reakcija koja je, odmah nakon utakmice, iznenadila čestitare, mnogi bi na njegovu mjestu još dodatno dali na važnosti svojim obranama. Pričali smo u nedjelju poslijepodne, dojmovi su se polako slijegali.
- A evo, nakon treninga, kava i novine. Gušt je čitati što piše nakon takve utakmice.
Znači, promijenio je mišljenje, nije to bilo tako loše, unatoč dvama primljenim golovima?
- Ha, gledajte, bilo je dobro, nije da nije. Ali, ja sam tip koji voli kad je sve savršeno. Imao sam dvije-tri greške, koje mi se ne smiju događati, po osobnom mišljenju bolje sam branio u one druge dvije utakmice za Dinamo u HNL-u. No, dobro...
Specijalist za penale
Ipak je Rijeka prvak, utakmica je bila u fokusu kao nijedna dosad otkad je došao u Dinamo.
- Pa, u tome i jest stvar. Naime, sad kad sam došao u Dinamo, vidim koliko se malo gledaju ostale utakmice, pogotovo drugih klubova. Usredotočeni su svi na Dinamo, a onda još i više kad se igra s Rijekom ili Hajdukom. Zato sam i htio da sve bude još bolje, bez greške. Ali, pobijedili smo, obranio sam kazneni udarac, nije bilo loše.
Već dugo slovi kao specijalist za penale? Vodi li statistiku, koliko ih je skinuo?
- Ako sam dobro brojao, u HNL-u sam obranio šest. Ove godine tri od tri, u dresu Lokomotive “skinuo” sam ga Soudaniju i Ivanovskom, sad Franku u Dinamovu. Tajna? Iskreno, nekad sam mislio da su penali lutrija, ali onda sam radio s Tihomirom Bulatom, čovjekom koji je, ako ne griješim, golman s najviše obranjenih jedanaesteraca u HNL-u. On me naučio trikovima, koje sad neću otkrivati, očito je da su upalili.
Branit će Zagorac u finalu Kupa, mogli bi možda jedanaesterci i presuditi?
- Ako do toga dođe, bit ću spreman. Ali, bolje da mi to riješimo prije jedanaesteraca.
Sprema li se posebno za Riječane, “skida” li njihove udarce i geste, opasnost prijeti s puno strana?
- Nemam se razloga sad nešto posebno spremati. Znam tko je s druge strane, gledao sam sve utakmice Rijeke ove sezone, nema tajni. Svjesni smo svi u svlačionici da će to biti jedna sasvim drugačija utakmica nego ova subotnju. Neće nas pobjeda od 5:2 zavarati, ovo je ipak bitka za trofej, Riječani će sigurno biti motiviraniji.
Žal zbog Splita
Zanimljiva je karijere Danijela Zagorca. Hvalili su ga i ranije, pljeskali mu, ali, eto, tek s 30 godina na leđima mogao bi osvojiti svoj prvi trofej.
- Istina, nisam još ništa osvojio u karijeri. Dogodilo se da baš kad sam ja došao, Dinamo nije prvak nakon toliko godina. Što ćeš, tako je ispalo. Riječani su igrali dobro, mi smo neočekivano izgubili u Koprivnici, da nismo, vjerojatno bismo na kraju bili prvaci. No, idemo sad po taj Kup. Baš zato što bi mi bio prvi trofej u karijeri, želim taj pehar možda i više od svih ostalih. Velika većina igrača u Dinamu već je nešto osvojila, pa je motiv time još i veći.
Imao je, doduše, šansu prije dvije godine, kad je sa Splitom u Maksimiru bio blizu Kupa. Tada su Crveni izgubili na jedanaesterce, on nije obranio nijedan.
- Da, dogodilo se, Dinamovi igrači savršeno su pucali, nisam imao šanse.
Zagorac je dijete Splita, jedan od onih koji su s tim klubom prošli sve.
- Bio sam tamo 20 godina, jasno da mi je teško gledati što se sad tamo događa. Priznajem, kad sam pročitao da je gotovo, da klub ide u treću ligu, pustio sam suzu. Žao mi je Splita, žao mi je i tih ljudi koji tamo mjesecima igraju bez plače, teško je i zamisliti kroz što prolaze. Bio sam i ja u njihovoj koži, znam o čemu pričam, igraš, a po godinu i više dana ne dobivaš novac. Grozno, o tome mi je teško i govoriti, kamoli biti u toj situaciji.
Nije me nitko gurao
On je, dakle, u relim godinama napravio iskorak, što još očekuje u svojoj karijeri, nada li, primjerice, nekom reprezentativnom nastupu, pogotovo u dvobojima poput ovoga s Meksikom.
- Iskreno, malo sam bio razočaran, što se nikad nisam našao na nekom širem popisu, barem na nekoj listi od pet-šest vratara, koji bi mogli odjenuti reprezentativni dres. Imao sam iza sebe jako dobrih pet godina u Splitu, no nikad nitko to nije valorizirao da bi me stavio u krug reprezentativaca. Nisam bio u fokusu, nije me imao tko gurati, žao mi je što nikad nije izašlo da su me tražili i Dinamo, i Hajduk i Rijeka. Sve sam u životu napravio sam, borio se više nego mnogi, sad mogu reći da sam možda i najpodcijenjeniji golman u Hrvatskoj. Nakon Dragana Stojkića.
Prvo treba izboriti “jedinicu” u Dinamu, a tu sjajno brani Livaković.
- Točno, Livi je odličan. I golman i dečko, navijam da napravi veliku karijeru. Podrška sam mu kad god treba, ali ga i svojim radom i trudom tjeram da bude još bolji. Moje je da se borim, a ako se prilika ukaže, ja ću je prihvatiti i iskoristiti.