Mjesecima se nije pojavljivao u medijima, gotovo da smo već i zaboravili gdje je naš bivši reprezentativac, sjajni napadač Eduardo da Silva (34). Početkom ožujka potpisao je za brazilski Atletico Paranaense, do ljeta su vijesti o njegovim igrama uredno stizale iz Južne Amerike, a onda smo sve rjeđe čuli ili pročitali o hrvatskom Brazilcu, koji je svojim golovima obilježio jedno reprezentativno razdoblje.
Od ožujka je Dudu odigrao 19 utakmica za svoj klub, zabio je tri pogotka, igrao je u vrhu napada, ali i na oba napadačka boka. A posljednji je put istrčao na travnjak 28. srpnja, u domaćem 2:3 porazu protiv Gremija, ušao je u 81. minuti. Potom je, u sljedećih mjesec dana, na šest utakmica grijao klupu i nije ulazio u igru, a od 27. kolovoza i poraza protiv Flamenga u gostima (0:2), više ga nije bilo ni u zapisniku s Atleticovih utakmica.
Zašto?
- Iza mene je teško razdoblje, nisam igrao više od tri mjeseca, ni ne sjećam se zadnje utakmice koju sam odigrao. Zaboljelo me koljeno, bol sam osjetio u srpnju, još sam se mjesec dana mučio i pokušavao normalno trenirati, ali nije išlo. Liječnici su mi rekli da imam upalu patelarne tetive, očito sam platio danak ovdašnjim terenima, koji su tvrđi od europskih. A na našem je stadionu umjetna trava, pa je koljeno reagiralo i kad više nisam mogao trpjeti bol, počeo sam s liječenjem, primao sam i injekcije. Oporavak je dugo trajao, ali sad je sve u redu - rekao nam je Eduardo u telefonskom razgovoru.
Jeste li razočarani ovom sezonom?
- Naravno, vjerovao sam da ću više igrati. Odlično sam počeo, napravili smo sjajan rezultat u Kupu osloboditelja. Iako smo bili apsolutni autsajderi, prošli smo skupinu u kojoj su još bili brazilski Flamengo, argentinski San Lorenzo i čileanski klub Universidad de Catolica. Preskočili smo u skupini Flamengo i kao treći plasirali smo se u osminu finala, gdje smo ispali od Santosa. Navijači su bili prezadovoljni, potom smo u brazilskom prvenstvu nešto lošije startali i onda me “ubilo” to koljeno. Iskreno, u jednom sam trenutku malo pao u depresiju, nije lako svakoga dana kraj sebe gledati sretne i nasmijane suigrače koji normalno treniraju i igraju utakmice, a ja sam se, umjesto s njima, družio s liječnicima i fizioterapeutima. Dolazio sam u klub u osam sati ujutro, išao na terapiju, potom sam ručao i odmarao se, pa opet terapija, do 17 sati! Ovdje je takav program s ozlijeđenim igračima, logično je da mi je glava bila puna crnih misli. Naravno da sam zbog svega toga razočaran, da sam bio zdrav više bih igrao i sigurno bih i ranije produžio ugovor. Ovako...
U siječnju vam istječe ugovor. Kakvi su vam planovi, ostajete li u Atleticu ili...?
- Sve je otvoreno. S Atleticom imam opciju “jedna plus jedna” godina i sljedećeg ću tjedna sjesti za stol s klupskim čelnicima i vidjeti kako oni razmišljaju. U klubu se u međuvremenu promijenio trener, mene je doveo sad bivši trener Paulo Autuori, jedan od najboljih brazilskih trenera koji je imenovan sportskim direktorom i najprije ću s njim razgovarati o ostanku. Ozdravio sam, opet je moj pogled na nogometnu budućnost vedriji i pun optimizma, željan sam lopte i igre. Ali nemam konkretni plan, moguć je ostanak u Atleticu, ali i povratak u Rio de Janeiro, ili u Europu, u neku zemlju blizu Hrvatskoj - kaže Dudu i nastavlja:
Teško ću se vratiti u Dinamo
- Svjestan sam da u ovim godinama, s ne odveć dobrom sezonom iza sebe, ne mogu birati klub po želji. Ali mogu izabrati zemlju u kojoj ću još igrati. Dobio sam neke konkretne ponude, no ti gradovi ne ispunjavaju moje uvjete. Ne, nije riječ o financijama, nego o školi za djecu. Kći Lorena (10) i sin Mateus (6) ovdje u Curitibi pohađaju američku školu i osnovni je preduvjet, budem li mijenjao sredinu, da taj grad iz kojeg će biti moj novi klub ima američku školu.
Eduardo da Silva i Ognjen Vukojević
A je li vam jedna od opcija i povratak u Hrvatsku? Zagreb ima američku, a Rijeka osnovnu walfdorsku školu...
- Kao igrač formirao sam se u zagrebačkom Dinamu i nikad nisam razmišljao da bih mogao igrati u nekom drugom klubu. U Hrvatskoj, tradicijski, postoje samo dva velika kluba, Dinamo i Hajduk, a drago mi je da su se ojačali Rijeka i Osijek. Međutim, ne vjerujem u igrački povratak. Bilo je lani slabašnog kontakta s Dinamom, ali to se nije realiziralo, nije ni bilo realno. Dinamo će uvijek biti moj klub i ne vidim se ni u jednom drugom klubu u Hrvatskoj! Nikad mi nije palo na pamet da bih igrao u nekom drugom hrvatskom klubu, tako je i sad. Cijenim i Hajduk i Rijeku i Osijek, ali uz dužno štovanje, nakon Dinamova ne bih mogao odjenuti dres nijednog drugog hrvatskog kluba.
U veljači ćete navršiti 35 godina, razmišljate li o kraju karijere?
- Gledajte, mogu prestati igrati za tri mjeseca, ili za tri godine! Sve će ovisiti o mom zdravlju i obitelji. Osjećam se dobro, tijelo mi govori da mogu još igrati i sad doista ne razmišljam o prestanku.
Podcjenjujemo ostale i stvaramo pritisak
Hrvatska se opet plasirala na veliko natjecanje, kako komentirate novi uspjeh naše nacionalne vrste?
- To je izvanredno, preko interneta sam pratio sve utakmice Hrvatske. I opet je bilo sve uobičajeno - odličan start, pa se onda pri kraju kvalifikacija situacija zakomplicira, da bi Hrvatska u dodatnim kvalifikacijama iznova iskazala svu svoju snagu! I taj će se “film” stalno vrtjeti, uvjeren sam u to!
Zašto?
- Igrao sam za reprezentaciju deset godina, mladu i A selekciju. Imamo izvrsne igrače, igraju u velikim klubovima i svi očekuju, ponajprije mediji, da u svakim kvalifikacijama Hrvatska u deset utakmica osvoji 30 bodova! Ali, to je nemoguće, izbornici i igrači svjesni su toga, no mediji i javnost nisu realni. Podcjenjuje se druge i stvara se veliki pritisak na naše igrače, a kad se ne pobijedi, onda se sve okreće naglavačke i gleda se crno, onda više ni naši igrači nimalo ne vrijede! A to nije realno, treba znati da je nemoguće svaki put odigrati dobro, te da nakon dvije-tri lošije utakmice ne smijemo “pokapati” naše odlične igrače - govori Eduardo i pojašnjava:
Dosta je bilo tuge i suza
- Kod nas se donedavno sumnjalo čak i u Luku Modrića, bilo je i ružnih napisa o njemu. A ovdje, u Brazilu, biranim riječima govore o našoj momčadi i igračima, silno nas cijene, pričaju: “Uh, kakva je to momčad, kakvi su to igrači!” Pa može li biti veće pohvale za nekog igrača nego kad brazilski stručnjaci kažu: “Eh, da nam je barem takav igrač u reprezentaciji!” A tako Brazilci govore, primjerice, za Luku Modrića, kojeg jednostavno obožavaju, kažu da bi s njim reprezentacija Brazila izgledala sasvim drukčije, bolje, organiziranije... Znate li kakav je to kompliment? Pa Brazil ima oko dva i pol milijuna registriranih nogometaša, za jednu poziciju u reprezentaciji konkurira im deset vrhunskih igrača iz velikih klubova, a nedostaje im - Modrić!? Ma, svi nas više cijene od nas samih, Europa je prepuna hvale za naše igrače, ali što to vrijedi. Morali bismo biti sretni i ponosni što imamo takve igrače i selekciju koja je dosad propustila samo dva velika natjecanja. Moramo biti realni, manje vrijeđati i bezrazložno kritizirati, a više cijeniti ono što imamo. Naravno da nije uvijek sve idealno, potrebno je kritizirati kad je nešto loše, ali treba imati mjeru. A ne skakati iz euforije u vrijeđanje, stanimo malo čvrsto s dvije noge na zemlju...
Kakva će biti hrvatska realnost na SP-u u Rusiji?
- Lijepa! Uvjeren sam da Hrvatska može daleko, vrlo daleko, ma do samog kraja! Imam nekakav osjećaj da će nam se u Rusiji napokon osmjehnuti sreća. Na Euru 2008. traumatično smo ispali od Turske, četiri godine potom u Poljskoj za dlaku smo ispali u skupini od Španjolske i Italije, kasnijih finalista turnira. Prošle godine u Francuskoj centimetri su nas dijelili od prolaska u četvrtfinale, sjetimo se Perišićeve vratnice minutu prije portugalskog gola. A do tada se pričalo da igramo najljepši nogomet na Euru - kaže Dudu i ističe:
- Nadam se da ćemo sva ta prokletstva s Eura naplatiti na SP-u u Rusiji! Dosta je bilo tuge, pa mora se i nama jednom sve to vratiti, ne može nas stalno pratiti peh. Život je takav, gdjekad te pomazi, gdjekad udari, sad je došlo vrijeme da se Hrvatskoj vrate sve te nedaće i da te sitne potankosti odu na našu stranu, sreća bi sad trebala biti na našoj strani. I zato vjerujem da će ova reprezentacija napraviti barem identičan rezultat onoj generaciji sa SP-a 1998. u Francuskoj! Ako ne i više od toga, kvalitetu i potencijal za najveći rezultat sigurno imamo. Dosta je bilo tuge i suza - smatra Eduardo da Silva i najavljuje dolazak u Zagreb s obitelji, prije Božića.