Zlatna generacija 1970-ih ostala je san i mjerilo navijačima. Najtrofejnija generacija Hajduka. Zato smo za 109. rođendan navratili do legendarnog igrača Bijelih. Ivica Šurjak je u Splitu. Nije u nogometu, ali pažljivo prati nogomet. Godinama je daleko od Hajduka, vodi svoj mali restoran na Vidilici, na kultnom mjestu odakle puca prekrasan pogled na Split. Onaj Split kakvog svi znaju sa razglednica. Na slici more, luka, Sv. Duje, grb Hajduka...
- Tako daleko, a tako blizu... Bit će ovog ljeta 10 godina da nisam u nogometu. Volim doći na plac kada su bolje utakmice, a ostale pratim iz fotelje. Guštam sam doma, da mi nitko ne smeta dok gledam i Hajduk i europski nogomet - kaže nam Ivica Šurjak, nekoć legendarni Bijeli s brojem 11.
Nakon završetka igračke karijere u nekoliko je navrata bio u ulozi šefa struke, sportskog direktora...
- Ponosan sam na prvenstvo osvojeno 2001. u Varaždinu, na formiranje mlade momčadi dvije godine ranije kada sam potpisao profesionalne ugovore sa gotovo kompletnom momčadi generacije 1979./80. iz koje su izašli Pletikosa, Deranja i ostali... Zatim sam 2007. bio kratko vrijeme u klubu s Bokšićem i Ercegom, i na kraju sam se vratio 2009. na poziv predsjednika Svaguše. Nisam tog ljeta bio spreman za povratak, ali nagovorili su me. Zadržao sam se do idućeg ljeta, otišao sam u srpnju 2010. Zašto ? Otišao sam u potrazi za svojim mirom.
Jeste pronašli mir ?
- Odlučio sam poći u nogometnu mirovinu. I pronašao sam svoj mir, a to je najvažnije.
Kako i ne bi pronašao. Kada čovjek dođe na padine Marjana, pa pogleda prema Splitu i otocima, mir sam dolazi. Ne treba ga tražiti. I na kraju ostanu samo uspomene. Kod Šurjaka ih je pregršt. Velika igračka karijera u zlatno doba Hajduka 1970-ih. Koje su najjače uspomene?
Neviđena utakmica
- St Etienne, pa jedanaesterac iz Eindhovena koji je stvarno bio. Zatim polufinale Kupa kupova s Leedsom i za kraj strašna utakmica s Hamburgom. Neviđena utakmica. Bit će uskoro 40 godina od tog nesretnog HSV-a. Kakvu smo utakmicu odigrali! Presing je Ivić naredio po cijelom terenu. Trebalo je imati snage i znanja igrati presing Hamburgu koji je imao Magatha, Keegana, Hrubescha, Buljana... Došli su i do finala Kupa prvaka te godine. U polufinalu su deklasirali madridski Real. Razbili ih 5:1, a mi smo ih stvarno trebali izbaciti. Faul na Pudaru u Hamburgu, u Splitu milijun šansi. Toliko peha. Pogodi Hrubesch stativu, od stative uđe balun u branku. Uspomene za vječnost.
Što se zbivalo u St Etienneu? Priča je zanimljiva, neka se igralo davne 1974.
- Strašni su udarci bili HSV, St Etienne. Ubije te iznutra takav poraz. Doping St Etiennea? Ma kakav doping. Što su to oni mogli uzeti da budu triput jači od nas. Više je to nešto što ne možeš vratiti, njihov jači mentalitet.
Koliko puta ste izvrtjeli snimku St Etiennea?
- Vrtim i danas. Milijun puta. Ni danas mi nije jasno kako smo ispali. Ali, kada vidiš da jedna Barcelona ispadne od Liverpoola nakon 3:0, onda kažeš nogomet je takav. Nažalost, mi smo bili preteča današnje Barcelone.
Hajduk 1970-ih bio je ispred vremena. Često se baš tako znalo opisati Ivićevu momčad iz “zlatne generacije”.
- Ivić je bio ispred vremena, u to nema spora. Bili smo fizički sjajno pripremljeni, a naš napad je bio fantastičan. Od Žungula, preko Oblaka, Mužinića, mene i Jerkovića. Pet igrača koje trebaš čuvati. Danas treneri više razmišljaju više o obrani.
Iviću se također zamjeralo da je više mislio na obranu?
- Da, u nekim utakmicama je zaista tako izgledalo. Kao u St Etienneu i Eindhovenu. Vodio se logikom da ne možemo primiti tri ili četiri gola. Uz to smo imali i slabo suđenje, posebno u Eindhovenu gdje nam Linemayer nije svirao očiti kazneni udarac. Da je onda bilo VAR-a, došli bi te godine do finala Kupa prvaka. Ali, moram reći, obje utakmice koje spominjem ispali smo u produžecima. Znači, panika! Ulazi ti u glavu “ajme da ne primimo još neki gol”. Malo nam je falilo da napravimo korak, da budemo prvaci Europe. A imali smo tu klasu, taj kapacitet. Dobro trenerski vođeni, s 80 % igrača iz Splita, s fantastičnim pojačanjina, Holcerom, Oblakom i Đorđevićem. Znali smo se u dušu. Do 28. godine nisi mogao vani. Ali, nisu ni drugi, pa smo mi osvojili tri prvenstva i pet kupova zaredom.
40 utakmica bez poraza
Kako to gordo zvuči pet kupova zaredom...
- To je 40 utakmica bez poraza. A ne znaš gdje ćeš igrati! Sve su jake momčadi bile u konkurenciji. Partizan, Zvezda, Dinamo pa niže. Meni su doduše najteže utakmice bile Zenica, Tuzla, Nikšić. Istambura te, ubije boga u tebi. Danas su igrači zaštićeni.
Nakon ispadanja od Hamburga uslijedila je i posebna životna epizoda. Nije nogometna, ali je jako zanimljiva. Šurjak je otišao na odsluženje vojnog roka. Nenogometna epizoda. Dobili smo 3:2, a ispali iz Europe.
- Zadnja je bila HSV i onda odlazim u vojsku. Duga priča. Za snimit’ film.
Da se podsjetimo, kakav je bio scenarij?
- Zvali su me u Beograda da moram služiti vojsku, iako su svi oni koji su imali srčanu manu bili oslobođeni. Ali, ja kao Šurjak, kao igrač Hajduka, morao sam. Bilo mi je obećano tri mjeseca vojske, međutim, ništa od toga. Poslije šest mjeseci otišao sam u Pariz i zakasnio se vratiti u vojsku. Tražili su me u Parizu.
Nećemo pitati tko je tražio. Jesu li vas našli?
- Našli su me. Otišao sam na VMA (Vojno-medicinska akademija) u Beograd i krajem studenoga sam definitivno oslobođen.
Ali tu nije bio kraj priče s vojskom.
- Izašao sam iz vojske, ali tek je u prosincu u javnost iscurila informacija da sam se pred tri mjeseca zakasnio vratiti iz vojske. Čudno, ali nijedan novinar nije smio napisati da se nisam vratio na vrijeme. Držala se informacija u tajnosti, ali čim sam izašao iz vojske dobio sam šest mjeseci suspenzije od FSJ-a. Zbog zakašnjelog povratka u vojsku! Kasnije su zabranu spustili na četiri mjeseca pa sam odigrao nekoliko utakmica na proljeće 1981. i produžio opet u Pariz.
Ali, ovoga puta u PSG gdje je već bio Safet Sušić. Nakon godinu dana prešao je Šurjak u Udinese sa Zicom. Veličine su u pitanju, sjajni igrači koji su početkom 1980-ih oduševljavali navijače diljem Globusa. Ali, kada Šurjaka upitate tko je najveći s kojim je igrao, tu nema dvojbe.
- Uz dužno poštovanje prema Oblaku, Zicu, Sušiću i ostalima, najbolji je bio Jure Jerković. Igrač koji me je oduševljavao. Znali smo se u dušu, živio sam od njegovih baluna. Bio je savršen igrač, tehničar, lijeva noga, desna noga. Umjetnik. Doduše, nije bio za “ratove” u Tuzli i Sarajevu, ali to možemo i preskočiti.
Kako ste doživjeli njegov odlazak prošlog ljeta?
- Teško. Znali smo svi da je bolestan, ali uvijek se nekako nadaš da će se bolest prebroditi. Nažalost, ugasio se. Družili smo se zadnjih dana, bili na rođendanu Nadoveze i tu sam vidio da se bliži neumoljivi kraj.
Iz Pariza u Udine
Kakav je bio život sa Zicom u Udinama?
- Nisam više mogao igrati kada je došao, jer su zadržali Edinha i Zica, a ja sam bio treći stranac. Samo su dva stranca mogla igrati. Ostao sam u Udinama, trenirali smo zajedno. Sjećam se, petkom poslijepodne bio je nogometni praznik. Zico je samo pucao slobodne udarce, ništa drugo nije radio nego namještao nogu da ne može falit.
Kako ste uopće iz velikog PSG-a prešli u klub poput Udinesea koji nije u rangu najvećih talijanskih momčadi?
- Dva dana prije finala Francuskog kupa bio je zadnji dan mercata u Italiji. Predstavnici Udinesea sletjeli su na aerodrom Charles de Gaulle, doveo ih je menadžer Naletilić. Odlučio sam potpisati za Udine. Nisam htio da mi i taj transfer propadne kao Real. Da, zvao me Boškov u Real kada se ozlijedio Cunningham, ali PSG me nije pustio. Šteta. Mogao sam imati i Real u karijeri. Ovako sam preselio u Udine. Puno bolja plaća nego u Parizu, to je bio razlog. Vlasnik Zanussija je imao sredstva, preselio je i dio proizvodnje u Brazil, pa je doveo Zica. I bilo mi je odlično u Italiji. Dapače, išli smo i na turneju u Brazil. Vidio sam koliko je Zico obožavan u domovini. Bio sam sretan što mogu trenirati s njim. Zato ne žalim što sam iz PSG-a prešao u Udine.
Šteta za Žungula
Za čim žalite u karijeri?
- Samo za one tri velike utakmice, St Etienne, PSV i HSV. U mojih 17 godina igranja za Hajduk to je trebala biti kruna karijere. Imali smo kapacitet za veliko finale.
S 11 godina je Šurjak došao na Stari plac, sa 17 je debitirao protiv Partizana pobjedničkim zgoditkom.
- Živio sam iza stadiona, vidjeli su me Biće Mladinić, Mili Buterer i Vojo Kačić kako igram za školu “Đermano Senjanović” u Varošu. Je, uvijek sam bio isti. Tanak, mršav, visok i brz.
S kim ste se najviše družili iz “zlatne generacije”?
- S Frfom Mužinićem i Žungulom.
I niste Žungula uspjeli nagovoriti da se vrati iz Amerike 1979. godine?
- Nisam. Napravio je glupost, zaljubio se i sa svojom djevojkom Moni Kovačić otišao u New York. Pokušao sam ga odgovoriti od te ideje, ali uzalud. Stan? Nije stan bio problem. Korektni su bili u Hajduku prema svima. Svi su dobivali stanove za drugi ugovor. Netko veći, netko manji, ali nitko nije ostao bez stana. Tako se tada živjelo. Nije bilo velikog novca, ali za prvi ugovor dobivao si poslovni prostor, a za drugi stan. Šteta za Žungula, bio bi zvijezda svjetskog nogometa, napravio bi najveći transfer. Davao je nemoguće golove, ali u malom nogometu se ugasio.
Vi ste također karijeru završili u Americi kao igrač malog nogometa.
- Živio sam zimi u San Pedru, a djeca su mi rođena u Long Beachu. Gledao sam Lakerse, a isti je vlasnik, Jerry Buss držao hokejaše Kingse i malonogometaše Lazerse. Zamolio me da odigram i jednu sezonu sam posvetio malom nogometu u Americi gdje sam i završio karijeru poslije dvije operacije koljena. Žungul je bio velika zvijezda malog nogometa, ali to je bio mini-okvir. Da je ostao u Hajduku, imao bi sve na dlanu. Prvo u Splitu, jer je Hajduk bio institucija i sva vrata su ti bila otvorena. Kada pogledam u retrovizor, shvatim koliko sam sretan. Imam lijepu karijeru, igrao sam u klubu koji sam volio od malena. Baš sam sretan što sam bio dio te prekrasne hajdučke priče.
Ne volim Simeonea
Kakav nogomet danas preferirate?
- Uživam gledajući Barcelonu i Liverpool, prošle sezone i City. Tajna Liverpoola je Klopp. Trener je ključni čovjek. Gledam prije šest dana dana Juventus i Veronu, vidim na početku da će Juve teško dobiti. Jurić igra nogomet, a Sarri od napadača radi bekove. Jurić je napravio dobar stil igre, ne zatvara se u obranu, njegova Verona igra nogomet. Zato ne volim Simeonea i njegov Atletico. Ne možeš ga podcijeniti, ali nije to kreativni i brzi nogomet kakav bih želio gledati. Volim gledati engleski nogomet. Brz je, interesantan, čak i u drugoj ligi. Pošteno se igra, a primanja su fantastična. Međutim, opet se vraćam na trenera. Držim da momčad s pravim trenerom puno može napredovati.
Tomislav Ivić bio je ključni čovjek Hajduka 1970-ih, a kakvim doživljavate Tudora?
- Dopadaju mi se Tudorova razmišljanja. Želi ubrzati igru, postaviti se napadački. Ne mogu nikada zamisliti priču kako Istra dolazi u Split i govorimo o tome kako Istru treba zatvoriti. Hajduk mora igrati nogomet za navijače, nemaš se koga bojati. Pogotovo ne u Splitu. Vjerujem u Tudora. Zna balun, razmišljanja su mu prava. Neću reći da će preporoditi Hajduk, ali nadam se da će se momčad i klub s Tudorom i novom ekipom koja je došla na Poljudu rezultatski pokrenuti u pozitivnom smjeru. To je moja skromna želja za 109. rođendan. Daj Bože da se i ostvari!