Zoran Zekić više nije trener Osijeka. Nakon utakmice s Goricom ponudio je mandat na raspolaganje, a klub je to prihvatio. Jučer smo ga uhvatili baš kad se spremao na put u Zagreb...
- Baš pakiram putne torbe i krećem polako prema Zagrebu, živim na Bukovcu, uskoro se vidimo...
Kad je prije tri i pol godine preuzeo Osijek, mnogi su sumnjali u njegove trenerske kvalitete. Bio je vrstan napadač, pravi golgeter, ali kao trener je imao tek epizodu u niželigašu Maksimiru i avanturu u moldavskom klubu Šerif. Osijek je bio pred ispadanjem, nije bilo novca, na demotiviranim igračima izmjenjivali su se treneri i bilo je pomalo neobično dovesti relativno neiskusnog Zekića. Ali bio je to potez za pamćenje. Uskoro je Zekić prozvan trenerskim čudom, Osijek je bio hit kvalifikacija za Europsku ligu gdje je nanizao andorsku UE Santa Colomu, švicarski Luzern i nizozemskog velikana PSV Eindhoven, a na tribinama stadiona u Gradskom vrtu okupljalo se po 15.000 ljudi. Oni koji su dobro poznavali Zekića govorili su: “Znali smo da će uspjeti, jer je fajter, dečko iz osječkog naselja Jug II.”
Klubu nužan mir
Fajter iz Juga II u petak se ipak predao, sam je odlučio izvjesiti bijelu zastavu, više nije htio biti, kako je sam kazao, teret klubu.
- Vidite, ne znam što bih vam sad kazao... Ne bih sad ulazio u dubinu cijele priče. Klubu je sad prije svega potreban mir. Ima utakmicu već u srijedu. Ne znam ni ja sam o čemu bih sad pričao, kad se slegnu dojmovi, onda ću biti pametniji.
Ali malo po malo, priča je krenula. Zekić je uvijek bio zanimljiv sugovornik, druželjubiv čovjek s kojim možete razgovarati o svemu, ne samo o nogometu.
- Tako vam je to u nogometnom životu. Dobro je kad ide dobro. Sad ne ide i to vam je uvijek priča svakog trenera.
Zoran Zekić
Puno lijepih trenutaka
Posebno je nešto želio naglasiti...
- Odlazim bez ikakve gorčine, zahvalan sam svima, predsjedniku Meštroviću i svim ljudima u klubu s kojima sam radio. Bilo je puno lijepih trenutaka. To je ono što pamtim i što ću uvijek pamtiti. To je ono što želim podvući debelim flomasterom.
Da, uvijek je to tako s trenerima. Nitko ne mari za uspjehe iz prošlosti. Zekić je preporodio Osijek, dignuo ga iz mrtvih, ali na koncu, tako to biva uvijek kod tog posla sa sedam kora, njemu su održane karmine.
- Došao sam u klub u turbulentnoj situaciji. Tada se pojavio predsjednik Meštrović i počelo je uzdizanje. Svake smo godine bivali bolji, radili na progresu. Na kraju je došlo do krize. Ova sezona je bila takva kakva jest. Iako smo u prvom dijelu zaista bili fantastični.
Osijek je u zimskom prijelaznom roku prodavao, a nisu stigla prava pojačanja. Klub su napustili važni igrači Robert Mudražija (FC Kopenhagen, 2,7 milijuna eura) i Haris Hajradinović (Kasimpaša, 2,5 milijuna eura), Osijek se nakon sjajnog prvog dijela bitno oslabio za nastavak sezone Došao je samo Laszlo Kleinheisler iz Astane, bez odštete, ali i skroz nespreman. Na početku sezone otišao je i reprezentativac Borna Barišić koji je završio u Rangersu, s njim i Eros Grezda, Mateo Barač otišao je za 1,3 milijuna eura u bečki Rapid.
- Da, dosta se toga događalo. Sa svim tim prodajama, ali valjda to tako mora biti...
Shvatili ste, nije takav tip, nije od onih koji bi se žalio na odlazak najboljih igrača. Nije želio o toj temi... Ali je htio jednoj drugoj. Možda je to i najvažnija priča.
- Kad se dogodio onaj slučaj s Petrom Bočkajem, znao sam da je kraj! Onda je sve izmaknulo kontroli, više neke stvari nisam mogao kontrolirati. Uvukla se nervoza, negativa. Slučaj Petra Bočkaja bio je konačni, završni udarac! Pero je bio najbolji igrač na pripremama, odlično je igrao prvi dio sezone, on je bio motor koji je vukao sve! Kad se ono dogodilo, vidio sam da to više nema veze s vezom.
Pitali smo Zekića je li ga možda na neki način pokušao rehabilitirati, razgovarati s klupskom vrhuškom, predsjednikom Meštrovićem? Da se Bočkaju pomogne, da ga se vrati u momčad. Mlad je čovjek, u toj dobi mnogi griješe.
- Naš predsjednik Meštrović zaista je dao sve za klub. Trudi se, bori se, daje sve od sebe za boljitak. Bočkaju to nije bila prva glupost. Bio je kažnjen, a kad je to napravio, više mu nije bilo spasa. Nadam se da će on to nekako riješiti, sad trenira sam. Predsjednik je tako odlučio i nisam na to imao pravo ništa kazati. Nije bilo smisla.
Je li njegova odluka o odlasku s klupe Osijeka bila samostalna ili mu je netko sugerirao da ode?
- Ne, nitko me nije tjerao. Jednostavno osjetiš, kao u svakom poslu i u životu, da više nemaš povjerenje kakvo si imao prije, a ja sam u Osijeku uživao maksimalno povjerenje tri i pol godine. To je bilo nevjerojatno povjerenje. Nitko me nikad nije pitao za sastav, nitko nikad nije sumnjao u moje odluke. Imao sam apsolutni autoritet u svlačionici. Posljednjih tjedana to više nije bilo tako. Previše volim ovaj klub i previše mi je ovaj klub dao da mu budem teret kakav sam mu postao. Bio sam teret svima i zato sam donio takvu odluku.
Neću kopati...
Dodao je i ovo...
- Znate kad se nakon svake odigrane utakmice razmišlja hoću li biti trener ili ne, onda to nema nikakvog smisla.
Zašto su navijači često skandirali “Zekiću odlazi”? Gdje ne nastao problem s navijačima, onima najglasnijima?
- Taj sukob ima dublje korijene. Tko ovdje ne živi, to ne može razumjeti. Zato neću po tome kopati. Ali kazat ću vam nešto. U ove tri i pol godine, možda sam samo sedam dana u komadu imao mira. Puno ljudi me voli, a ima i grupa koja nije bila zadovoljna mojim načinom rada. Ma, ne bih sad ulazio u to, nikome ništa ne zamjeram. Govorim vam najiskrenije, odlazim čista srca! Da mi je netko onoga dana kad sam došao rekao da ću u Osijeku ostati tri i pol godine, ne bih mu vjerovao. U Hrvatskoj u jednom klubu ostati toliko razdoblje nije mala stvar.
Pitamo ga je li već dobio neke ponude u ova dva dana?
- Nisam ja tip koji je u braku s nekim, pa onda već traži drugi brak. Sad idem kući u Zagreb, potrudit ću se biti bolji suprug i bolji otac nego što sam bio u zadnje vrijeme. A sve drugo će - biti. Imam volje, želje i energije. Međutim, neću srljati, vidjet ćemo što život nosi, ne treba ništa previše planirati. Znate, kad čovjek nešto planira, Bog se smije - zaključio je Zekić.
Razlozi zbog kojih je pao Zekić
1. UPITNA EUROPA
Nakon odličnih igara u pripremnim utakmicama Bijelo-plavi su u proljetni dio sezone startali porazom od Hajduka u Gradskom vrtu. Slutnja je to bila da neće sve ići po željama i nadanjima. Zaredali su se onda domaći neuspjesi, polovični bodovni rezultati sa Slavenom Belupom i Lokomotivom. Istina, pobijeđena je minimalnim rezultatom Istra 1961, a došao je i uvjerljiv poraz od Dinama, pa Rijeke, sada “samo” bod protiv Gorice. Drugoplasirana momčad jeseni dovela je u pitanje mogući plasman koji vodi u Europu.
2. JAVNI ISTUPI
Apsolutno se Zekić uklapa u klupski slogan koji se može vidjeti na puno mjesta u Gradskom vrtu “Ratnici na terenu, gospoda izvan njega”. Kao da je pisan po njegovu liku i djelu. Ali, njegova otvorenost u komunikaciji, javni istupi kada se nikad nije ugrizao za jezik ni ustručavao reći što misli, bez imalo diplomacije, ali otvoreno i iskreno, klupskim se čelnicima to nije dopadalo. Pisali su mu i brojili “recke” kojima je izazvao njihovo nezadovoljstvo.
3. RAZNI OPONENTI
Svaki trener ima oponente. Čak i onda kada mu najbolje ide, samo se tada privremeno pritaje čekajući svojih pet minuta. Imao ih je i Zekić u Osijeku. Znao je i prepoznao ih na vrijeme, ali malo je imao zaštitnika. Sve češće je bio sam i makar je znao da se bori s vjetrenjačama, nije popuštao. No, upao je tada u zamku, počeo se baviti samim sobom i svojim neistomišljenicima sve više shvaćajući da je ušao u borbu koju ne može dobiti. Na kraju je popustio, a onda je već dobrano istrošenih emocija i živaca ponudio mandat na raspolaganje. Nije trebao. Klub ako mijenja trenera ima i druge mehanizme kojima to može učiniti. Smijeniti ga, dakako. A tada bi i maske pale. Otkrilo bi se tko je protiv njega. Oni za njega ne bi se oglasili, čuvali bi svoju stolicu.