Bio je to jedan od trenutaka koje čovjek pamti cijeli život. Kvalifikacijska utakmica za Euro 2000. godine. Irci su gostovali u Zagrebu, a nas je samo pobjeda ostavljala u utrci za Belgiju i Nizozemsku. Maksimir je bio krcat, atmosfera briljantna, nogomet solidan, čak i dobar, premda smo bili izrazito bolji od Iraca. Na žalost, lopta nikako nije htjela u gol. Sve do te nezaboravne 90. minute.
Sjećam se tog trenutka kao da je bio jučer. Robi Kovač je s naše polovice uputio dugu loptu u njihov kazneni prostor. Jedan Irac kao da je malo zaspao prateći taj dugi let lopte, uspio sam mu ući u prednju poziciju, uštopao loptu između njih trojice i onda je vanjskom pospremio pokraj golmana.
Sjećam se Ćirinog trka nakon gola, sprintao je Srebrić, sakupljači lopti... Čisto ludilo! Znam da se pokraj mene odjednom našao i jedan navijač, čovjek kojeg sam dobro poznavao. Gledam ga ja u čudu a on mi viče: “Morao sam skočiti s tribine...”
Večeras ću ludilo tražiti u Poznanju. Očekujem da će sama igra sličiti onoj iz 1999. Mi smo bolji, ali Irci se znaju braniti i prijetiti iz kontri. Trebat će biti strpljiv i jako uporan, a trebat će nam i prava podrška s tribina.
Nedavno me netko pitao kome bih povjerilo loptu da u 90. minuti ponovi ono što sam napravio Irskoj u Zagrebu. Svakako je Eduardo taj koji to ima u žilama, on je pravi majstor realizacije, egzekutor koji ima tu “hladnoću”. Jasno, mogu takav gol zabiti i Mandžukić ili Jelavić, ali po stilu igre za to je najviše predodređen Eduardo. Kako god bilo, napadači su ti koji večeras moraju zabiti gol. To je njihova misija protiv Iraca.