U suvremenom nogometu samo se jedan igrač realno približio dojmu kako može sam mijenjati odnose na terenu. U pozitivnom kontekstu Lionel Messi to često čini u Barceloni. U negativnom kontekstu istom se igraču događa da (i) svojim neraspoloženjima opterećuje Argentinu. Ta ravnoteža (ne)moći je izuzetak. Leo Messi je jedan...
Kad se u selekcijama, koliko god zvučne po tradiciji i moći bile, opterećuje jednog igrača da “mora” rješavati stvari, to je potenciranje nerealnih očekivanja. Nema jačeg oružja za uspjeh jedne momčadi od kvalitetne kolektivne igre, odnosno kompaktnosti linija na terenu. One su najbolji znak koliko je cjelina kompaktna i izvan terena.
U Francuskoj je Hrvatska bila baš takva, kompaktna na terenu i izvan njega, i potom je izbacivala na površinu individualne protagoniste dana. Pored Rakitića, Perišića, Ćorluke, N. Kalinića ili djelomice Pjace, koji su se istaknuli protiv Čeha, Španjolaca i Portugala, na debiju protiv Turaka sjajan je bio Luka Modrić. Nije tada odigrao nešto tako značajnije bolje nego u nizu dobrih a podcijenjenih mu partija u reprezentaciji. No, točno je da je u Parizu uvjerljivo pokazao gard lidera, predvodnika koji pokazuje kvalitetu kad je potrebno i time potiče suigrače.
Slijedi mu flaster?
Spektakularan gol osigurao je takav dojam i u široj javnosti, uz površne recenzije kako je Modrić napokon odigrao u reprezentaciji kako treba. Važnost tog igrača za Vatrene najbolje se vidi kada oni igraju s njim ili bez njega. Odnosno kada je zdrav i moćan ili je nedovoljno spreman te manje razigran.
Utjecaj na tijek igre mu se očituje i onda kada mu suparnici dodjeljuju flaster, pa ako naš izbornik posljedično nije taktički korigirao njegovu ulogu, Modrić, a s njime i Hrvatska upada u probleme.
Kao što smo vidjeli u Lensu, gdje se s Portugalcima borio zaliječen i poremećenog ritma uslijed preskakanja (zbog ozljede) utakmice sa Španjolskom, a ograničen je stalnim praćenjem njihova vezista...
Luka Modrić, slijedom događanja, bio je tihi lider ove Hrvatske i dosad. U dvoboj s Turcima on ulazi kao formalni predvodnik, jer je od Darija Srne preuzeo kapetansku vrpcu. No, u kontekstu igre se njemu, i posljedično Hrvatskoj, ništa ne mijenja.
Modrić treba biti dirigent igre, diktirati njene ritmove, razigravati suigrače tako da oni jednostavnije pokažu svoje vrline. Najveća snaga Modrića u Realu jest što svojim stilom igre čini boljim ostale igrače. On stvara višak u sredini, kako prodorima tako i preciznim pasovima između linija, on razigrava dubinskim loptama bočne igrače ili lomi suparnički blok neočekivanim okomitim dodavanjima za napadače.
Uza sve to Modrić pokriva jako puno prostora u defenzivi, oduzima lopte suparniku i duplira suigrače. Povrh svega toga od njega još očekivati da golovima presuđuje i tek temeljem toga vrednovati mu učinak, nije logično.
Za Vatrene je velika stvar ako Modrić kvalitetno odrađuje prethodne taktičke zadaće, i važnije nego da postigne gol, a momčad ne djeluje kompaktno...
U Parizu je dao gol odluke, ali za premoć Hrvatske i posljedičnu pobjedu presudno je bilo to da je Modrić dirigirao igrom tako da je oko njega cijela momčad djelovala razigrano.
To je njegova liderska misija i u ovim kvalifikacijama, da reprezentacija igra kompaktno, kolektivnog duha i da trenuci inspiracije izbace na površinu različite individualne protagoniste.
Za uspjeh reprezentacije sasvim je svejedno kako se taj pojedinac zove...