Kobne treće utakmice: Odbacimo imidž nacije koja gubi odlučujuće dvoboje!

Meksiko je naša velika nada da će Vatreni konačni odbaciti čudnu i lošu navike ekipe koja ne igra dobro turnire. Mnogi će se sjetiti da je Hrvatska dobila samo jednu od sedam trećih utakmica u skupini na svjetskim i europskim prvenstvima, i to kad nije bilo važno 2008. s Poljskom (1:0) jer je plasman u bečko četvrtfinale bi osiguran, brojni će istaknuti kako niti jednom nisu slavili i prošli dalje kad je odlučivao posljednji ogled, niti s Ekvadorom, niti s Engleskom, niti s Australijom, niti sa Španjolskom, ali najfrapantniji je podatak da je Hrvatska na velikim natjecanjima imala 10 susreta "biti ili ne biti" i da je pobjeđivala jedino 1998. što ju je dovelo do francuske bronce. Tada su Boban i društvo matirali Rumunjsku u osmini finala, Njemačku u četvrtfinalu i Nizozemsku za treće mjesto. I onda nas je itekako pekao polufinalni poraz iz Pariza od domaćina (2:1), a na svih šest ostalih turnira Vatreni su pali u prvom dvoboju nakon kojeg više nije bilo popravnog. U Engleskoj 1996. u četvrtfinalu od Njemačke, u Japanu 2002. u skupini od Ekvadora, u Portugalu 2004. od Engleske, u Njemačkoj 2006. od Australije, u Austriji 2008. od Turske također u četvrtfinalu, u Poljskoj 2012. od Španjolske. Kockasti su skupinu prebrodili samo ako su to riješili sa šest bodova u prva dva nastupa. I nikako drukčije.

Hrvatsku kao da "pere" sindrom "dr. Jekill i mr. Hyde", jer dok je na skupovima najboljih često ovca, u kvalifikacijama je u pravilu neustrašivi vuk. Kad se igralo na "život i smrt" naši su sva četiri puta prevladali dodatne kvalifikacije i sami se prozvali specijalistima za hitne intervencije. Redom su eliminirali Ukrajinu, Sloveniju, Tursku i Island (jasno, u dva susreta!), u presudnim ogledima za dva mundiala riješili su Belgiju 2001. i Švedsku 2005. godine, jedino su pelin popili s Jugoslavijom 1999. i Engleskom 2009. godine.

U čemu je ključ? Mogu li Vatrenih konačno na veliko natjecanje prenijeti odlučnost i neustrašivost s kojim preskaču prepreke u izlučnom dijelu? Hoćemo li u Recifeu skinuti taj teret? Naravno da su protivnici sa svjetskih i europskih prvenstava u prosjeku bili kvalitetniji i iskusniji, veće i moćnije nacije, ali to nije konačan odgovor. Jer i u kvalifikacijama su na putu stajali vrlo ozbiljni rivali poput Ukrajine sa Ševčenkom, Švedske s Ibrahimovićem, Hiddinkove Turske, tada stalnog sudionika završnih smotri Belgije, a i na Mundialu smo "odlepršali" od Ekvadora i Australije koji sigurno nisu bolji od europskih reprezentacija za koje je pronalaženo rješenje.

Hrvatska se očito bolje snalazila na kratkim okupljanjima tijekom sezone nego na turnirima, to je pitanje glave, fokusiranosti, nekad je bilo i pripremljenosti, ali i samopouzdanja jer često je nokaut ogled dolazio nakon prethodnog dobrog nastupa što nas je znalo ponijeti. Zato se uzdamo da je Niko Kovač pravi čovjek da od Hrvata napravi "Nijemce", da našima usadi taj duh s kojim Elf juriša do završnica. Meksiko po kvaliteti ne odskače od suparnika s kakvim se redovito obračunavaju u kvalifikacijama, niti to što nikad nismo u službenim ogledima svladali ekipu iz Latinske Amerike ništa ne znači jer zbog čega bi taj stil za nas bio fatalan? Niti Brazil nije morao dobiti u Sao Paulu, zbog čega bi Herrerina ekipa u Recifeu?

Ako od deset utakmica bez popravka izgubiš sedam, i ukoliko 16 godina nisi dobio niti jednu a igralo se na brojnim natjecanjima, to mora ući u podsvijest i generirati strah. Rijeko je koji od ogleda Hrvatska dočekala uravnotežena. Uoči Njemačke, Francuske, Engleske i Španjolske računali smo da su nam izgledi mali, premda se pokazalo da nam je možda baš to zrno hrabrosti i sigurnosti nedostajalo da slavimo barem u jednom od tih dvoboja, a kontraefekt dogodio se s Ekvadorom i Australijom koje smo podcijenili. Poseban slučaj je Turska 2008., i to četvrtfinale u kojem su Slaven Bilić i dečki također imali pretjerani respekt prema protivniku, igrali na sigurno, da bi na kraju doživjeli tragediju.

No, danas je drukčije. Hrvati se Meksika ne boje, niti ga na bilo koji način podcjenjuju, i to je razlog za očekivanje da nakon ponedjeljka ništa više neće biti isto. Je li kucnuo čas da Vatreni podignu glavu i uzme što im pripada? Igrači i Kovač vjeruju u to. Da će Hrvatska na osmom velikom natjecaju četvrti put proći skupinu i vratiti se među nacionalne vrste koje se neće pamtiti samo po sudjelovanju. Veliki dio ove generacije ima na duši Tursku, gotovo svi Španjolsku, neki i ranije utakmice. Motiva je mnogo, samo neka odigraju kao što bi to napravili da se radi o play-offu kvalifikacija i kupujemo karte za – Fortalezu! To će značiti da smo napokon na tragu 1998. godine...