Petak je, dva dana nakon Dinamova karambola u Lyonu. Mjesto radnje: teretana u sjevernom dijelu metropole. Protagonisti: oznojeni i uspuhani članovi klupske vlade u sjeni, privatno supružnici, sa susjednih strunjača i sprava pokušavaju utvrditi uzroke krize koja je zadesila redove vječnog državnog prvaka.
“Protiv Osijeka se vleku po terenu kak krepane mačke, ali dobro, pređeš prek toga jer vjeruješ da se mentalno pripremaju za Lyon. Kad tamo, onom Stojanoviću u skoku nemreš izvuć tvornički bilten ispod kopački. Šifo i Machado su spori kak da plaćaju večeru u Esplanadi, a mali Ćorić, taj je zgleda zaboravil kanticu i lopaticu na centru igrališta. Kažem ti, voljeni moj, ti dečki su potpuno fizički nespremni. Iscijeđeni, iznureni, zapušteni, krepani. Ne daj bože nikome”, uzrujana je Božica Barišić.
Impregnirana u tijesne tajice i usku sportsku majicu s natpisom “Hello Kitty”, počasna dopredsjednica maksimirske svečane lože koristi predah nakon četvrte serije od 70 trbušnjaka kako bi vlastitom suprugu i Dinamovu predsjedniku što plastičnije približila kondicijske probleme momčadi.
“Draaa..gaa..boo..jim..see..uf,uf..daa..sii..uuuhh.pravuuu..kaoo..iii..uvii..jeek”, odgovara joj iz zraka zadihani Mirko Barišić, prije nego što elegantnim saskokom zaključi treću seriju od pedeset zgibova i nagne gutljaj isostara iz plastične bočice. Kada na sljedećoj postaji teretane kao od šale podigne 200 kilograma u benchu, poletni 80-godišnji predsjednik još jednom se sjeti melankoličnih reakcija svojih igrača na terenu i shvati da je došlo vrijeme da porazgovara s novinarima.
“Apsolutno si dužan oprati tog nesavjesnog trenera u novinama, u njegovim rukama naši dečki više ne liče na sportaše”, deklamira dopredsjednica. “Draga, ti znaš da je tvoja zapovijed conditio sine qua non mojeg javnog djelovanja”, u stavu mirno salutira predsjednik. Ostalo je povijest.
Dan poslije mediji su već brujali o tragično nepripremljenoj Dinamovoj momčadi, sve debeljko do debeljka, ne znaš koji je masniji i zadrigliji. Da se jučer spustio u Hrvatsku pa pročitao predsjednikove stručne opservacije, Max Allegri bez problema bi povjerovao da za Dinamo u Ligi prvaka nastupaju stokilaši s kvartovskog hakla pojačani ispijenim povratnicima iz komune pa bi nam sljedeći tjedan ovdje poslao Juventusove juniore.
Epski nesklad između fizičkih mogućnosti dva suparnika, kakav posljednjih dana na Dinamovim utakmicama uočava gospodin Barišić, posljednji put je opisan u priči o Davidu i Golijatu. “Da, ali maleni je Dado tamo barem imao dovoljno kamenja i snage da nategne praćku i pogodi većeg Gogija u glavu, a koga ili što da mi nategnemo?”, uspaničen predsjednikovom analizom pitao je Soudani suigrače uoči utakmice na Kantridi. “Mogli bismo trenera”, složno mu odgovoriše suigrači i zatim učiniše kako su obećali. Rijetko viđenom sabotažom “odradiše” Kranjčara...
Nije, međutim, cilj ovih redaka oplakivati nekadašnju Dinamovu maskotu. Svak od nas bi se, uostalom, složio da ga s radnog mjesta storpediraju nakon tri mjeseca staža uz dva milijuna kuna otpremnine. Namjera je potpisanog ukazati da se Dinamo pod Zdravkom Mamićem i njegovim satelitima iz teretane i svečane lože pretvorio u moloha, kojem ste dužni obredno žrtvovati trenere svakih tri do šest mjeseci. Naravno, osim ako taj trener poput Zorana Mamića nije zaštićen imunitetom obiteljskog prezimena.
Jedva da je splasnulo oduševljenje novim licem/znanjem/metodama, a već smo u situaciji da stručnjak pleše na pragu otkaza jer nije “kompatibilan” s vizijom čelnika, čak niti kada uvede osrednju momčad u skupinu Lige prvaka. U tom smislu i ova igra riječi zakopana oko prezimena Kranjčarova nasljednika - naime, Sopić ili Kopić? - dođe kao prikladan kalambur. Dečki, uzmite perje i ne uzbuđujte se puno. Uskoro vas ionako čeka savjetnikov “topić” iz kojeg letite prema burzi rada...