Šibenik i Baldekin su, nema sumnje, odredili Draženov život. Sve poslije bio je samo logičan nastavak “šibenske ere”.
Predsjednik Šibenke i šibenski gradonačelnik Dane Sekso, poslije mukotrpnih pregovora oko produžetka Draženove vjernosti Baldekinu, rekao je:
- Dražen je ne samo čudo od igrača, već i čudo od čovjeka. Jednako je nevjerojatno što se kao tinejdžer uspio nametnuti kao vođa puno starijim i iskusnijim igračima, kao što je i u razgovorima s klupskim vodstvom bio zreo. Poslovno hladan. Ne baš uobičajeno za jednog 19-godišnjaka - kazivao je Sekso.
Ni majka Biserka nije u nekim situacijama mogla “prepoznati” sina na parketu:
- On je bio nenametljiv, gotovo sramežljiv kod kuće. Na utakmici bi se, pak, razgoropadio, nametao kao vođa, preuzimao odgovornost. Kao neka potpuno druga osoba.
Oni neupućeni govorili su o Draženu “kao igraču koji nikad nije provocirao protivnike”. Kad bi gurnuo loptu kroz nogu svom čuvaru, obično bi to popratio posprdno. Nije to bio prosti, kočijaški rječnik, ali je sve pucalo od pozitivnog bezobrazluka, koji krasi gotovo sve velike sportaše. Bio je to i njegov, specifičan odgovor na sve provokacije i pogrdne povike, koji su ga nerijetko pratili u dvoranama bivše Jugoslavije. Na parketu i oko njega.
Dražen je postao pravi igrač već na Baldekinu. S matičnim klubom osvojio je naslov prvaka Jugoslavije, dvaput je igrao u finalu Kupa Radivoja Korača te u jednom od tih finala (Padova) proglašen najboljim igračem. Izabran je i za najboljeg igrača Prve jugoslavenske lige te postao standardni reprezentativac. Konačno, osladio se medaljom na Olimpijskim igrama u Los Angelesu ‘84. praktički kao igrač Šibenke jer prije nastupa na OI nije odigrao ni sekunde u dresu Cibone.
OKRUNJENI KRALJ
Gotovo nevjerojatnom se čini istina da je Dražen već kao 15-godišnjak shvatio da talent bez upornog rada u košarci, pa i životu uopće ne znači previše. Bilo mu je, dakako, lakše što je na treninzima s prvom momčadi Šibenke mogao “gutati” pokrete svojih uzora i suigrača Zorana Slavnića i Srećka Jarića.
Uzor mu je, dakako, od malih nogu bio i brat Aleksandar. Silno mu je pomagala i majka Biserka. Ne samo majčinskom ljubavlju, već i sitnicama, kojima ga je pratila da bi mu olakšala naporni ritam u trokutu redovni treninzi - škola - individualno vježbanje.
- Zašto treniram uporno i marljivo? Zato što, dok igram košarku, želim biti najbolji - tako je govorio Dražen kad se definitivno ćutio zrelim, kao čovjek i košarkaš.
Kroz prizmu te izjave uopće mi se ne čini posebnom priča o Draženovim ranojutarnjim treninzima na Baldekinu. Postavljao je stolce da bi vježbao dribling, šutirao 200-300 puta prema košu. Priča je imala logične reprize u Zagrebu, Madridu, Portlandu i New Jerseyu.
U večeri dok su košarkaši Cibone slavili veliku pobjedu nad Realom, on je samo na kratko svratio na topli čaj i sendvič u Klub Šibenčana jer ga je, po njegovu planu, sutra čekalo trčanje u Tuškancu.
Trećeg svibnja 1985. godine u Ateni i godinu dana poslije u Budimpešti cibosi su se okitili naslovom europskog prvaka, a pravi kralj europske košarke bio je zapravo Dražen.
Protiv madridskog Reala bilo je gusto (87:83), a bilo bi jamačno i gušće da Dražen nije ubacio fascinantnih 36 poena.
- To je bila praktički Draženova “norma” u prvenstvu Jugoslavije. Te godine Cibona je u domaćoj ligi bila uvjerljivo najbolja. Nisu nam mogli ništa. Publika nas je dočekivala pogrdnim povicima gdje god smo stigli, a Dražen je imao elegantan odgovor na to pljuvanje. Zabio bi između 35 i 40 poena te tako utišao gledalište - sjeća se Aco Petrović.
U Budimpešti je protiv Žalgirisa (94:82) bilo nešto lakše.
- Bili smo nemoćni pred Draženom. Nikad nisam mogao dokučiti je li naše međusobno nadmetanje golo rivalstvo ili uzajamno poštovanje - govorio je poslije susreta sjajni litavski centar Arvidas Sabonis.
Drugu europsku krunu Cibone na emotivan je način primila cijela Hrvatska, ne samo Zagreb. Na povratku iz Budimpešte navijači su cibose dočekali već na hrvatsko-mađarskoj granici, putem do Zagreba bacali cvijeće pred autobus.
- Mi, ostali igrači Cibone, samo smo stjuardese u zrakoplovu kojim upravlja Dražen - otelo se iskreno centru Franji Arapoviću.
Franjine su riječi 1986. godine na služben način potvrdili na najvišoj europskoj i svjetskoj razini. Iste je sezone dobio odličje “olimpijski krugovi” od predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Antonija Samarancha, proglašen je najboljim sportašem Hrvatske, ali i prvim europskim košarkašem u izboru La Gazzette dello Sport.
KARAKTER POBJEDNIKA
Nikad Dražen nije bježao od odgovornosti, rijetko mu je zadrhtala ruka kad je trebalo odlučiti utakmicu. Bilo to na davnoj kadetskoj utakmici Šibenka - Osvit, u famoznoj majstorici Šibenka - Bosna, polufinalu Olimpijskih igara protiv ZND-a ili u dresu Netsa u NBA-ligi, šutom ili 100-postotnom realizacijom slobodnih bacanja on je jasno i javno demonstrirao čvrstinu karaktera, mentalitet rođenog pobjednika.
- Da se plašim konkurencije u NBA, prvim bih se zrakoplovom vratio natrag u Europu. Uvjeren sam da u 30 minuta igre protiv bilo koje NBA momčadi mogu zabiti dvadesetak poena - govorio je prkosno Dražen kad su u doba dok je grijao klupu Portland Trail Blazersa, neki košarkaški “mudraci” dovodili u pitanje njegov talent.
Naprotiv, on je kompjutorskom preciznošću birao vrijeme odlaska na nove postaje svoje relativno kratke, ali silno uspješne karijere. Makar to Šibenčanima nije pasalo, na vrijeme je napustio Baldekin te u pravi trenutak prešao iz Cibone u Real. Kao što je, makar je već 1986. izabran draftu, za tri godine odgodio pristupanje Blazersima.
Čak je, neovisno o igrački promašenom odlasku u Portland, i ta američka epizoda bila Draženova pobjeda. Barem u financijskom smislu. Menadžer Bucky Buckwalter mu je 1986. za odlazak u Portland ponudio ponižavajućih 75.000 dolara po sezoni, ali je tri godine poslije morao pristati na Draženovu konačnu ponudu od 3.840.000 dolara.
INDIANA KAO RABOTNIČKI!
Profesionalno strpljenje bilo je također Draženova odlika. Makar je s guštom postizao koševe te u svakom trenutku utakmice imao u glavi preciznu statistiku svog učinka, mudro i strpljivo se pretvarao u asistenta kad ga ruka - istina, u rijetkim epizodama - ne bi slušala. U tom je smislu posebno indikativna famozna utakmica s Bosnom ili razlika u njegovoj prezentaciji košarke iz prvog i drugog poluvremena.
Šutke je u prvoj NBA sezoni podnosio klupu Portlanda. Tiho je patio u debeloj sjeni prvog bekovskog para Porter - Drexler. Zato je s ushićenjem dočekao novu šansu u New Jerseyu. Samo je posegao za ironičnom primjedbom, “barem više neću morati pisati molbe Porteru da se koji put smiluje i doda mi loptu”.
U Netsima je to opet bio onaj stari Dražen. Sam sebe je trenirao u teretani, bio je u početnoj petorci u svih 82 utakmice NBA lige, proglašen je najkorisnijim igračem svoje momčadi.
Iduće sezone mučila ga je ozljeda koljena pa je izostao sa 12 susreta. U velebnim američkim dvoranama sipao je koševe kao da igra u Čačku, Skoplju, Tuzli... Jakoj Indiani zabio je 38, a Bostonu poen više. No, tu se nije zaustavio u efikasnosti. Cleveland je “probušio” sa 40, a čuvenim Houston Rocketsima uvalio je čak 44 poena!
Nova američka injekcija samopouzdanja dobro je došla Draženu i Hrvatskoj prije je Olimpijskih igara u Barceloni. Nepogrešivo je predskazao konačni poredak.
- Bit ćemo prvi do Dream Teama, dok će Litavci osvojiti brončanu medalju. Amerikanci će nas pobijediti osjetnom koš-razlikom, no, ona bi u eventualnom drugom susretu bila puno manja - prognozirao je Dražen.
A kad je u finalu već legendarnim zakucavanjem Franje Arapovića Hrvatska povela protiv SAD-a 25:23, Dražen je duhovito komentirao, “morali smo u tom trenutku ugasiti svjetlo u dvorani”. Kraj je bio očekivan, no, Hrvati su guštali kao da su pobjednici. Mi smo svoje finale odradili u polufinalu protiv ZND-a (selekcija igrača iz raspadnutog SSSR-a).
Dugo smo gubili, a onda je devet sekundi prije kraja, kod minimalnog vodstva Sovjeta (74:73), Berežnoj nesmotreno faulirao Dražena Petrovića.
- U tim sam se trenucima podsvjesno vratio na Baldekin, na završnicu Šibenka - Bosna. I znao sam da ću pogoditi oba slobodna bacanja, riješiti susret. Zato sam se posebno koncentrirao na prvi ubačaj. Bio sam gotovo siguran da suparnici iz teške situacije u posljednjim trenucima neće pogoditi koš - govorio je Dražen poslije utakmice.
Sigurnim ubačajima ostvario je “Barcelonu naših snova”, koja poslije njegove smrti nije, na žalost, ni blizu ponovljena.
HRVATSKA UVIJEK U SRCU
Očita je i navada dijela autora da ne potenciraju Draženova domoljubna komponenta, njegovo prosvjedno stajanje s prijateljem Stojkom Vrankoviću na East Riveru sa željom da se međunarodno prizna njihova domovina Hrvatska. O tome što se događa u rodnom mu Šibeniku i na bojišnici Domovinskog rata, Dražen se neprestano informirao u telefonskim razgovorima s najboljim (šibenskim) prijateljem Nevenom Spahijom.
Spahija je i “krunski svjedok” da šibenski Mozart nije nikad, suprotno kazivanju Vlade Divca, tom srpskom košarkašu oprostio gaženje hrvatskog stijega na Svjetskom prvenstvu u Argentini 1990. Naprotiv, kod svakog slučajnog američkog susreta Dražen je okretao glavu i žurio u suprotnom smjeru. A kad su obojica 1991. godine pozvani na američki tv-kanal da objasne “što se to događa u Jugoslaviji”, Dražen je na Divčeve floskule o “ugroženim srpskim ognjištima i nejači”, voditelju kazao:
- Pitajte Divca gdje je rat? U Hrvatskoj ili Srbiji?
Konačno priznanje njegove domovine 15. siječnja 1992. Dražen Petrović dočekao je s prijateljima na krovu svoje američke zgrade, improvizirali su i hrvatsku zastavu.
U Berlinu 1993. godine Mirko Novosel mi je ispričao ne baš ugodnu situaciju s posljednjeg Draženova turnira u životu, kvalifikacijskog natjecanja za plasman na prvenstvo Europe u poljskom Wroclawu.
- Smjestili su nas u hotel D kategorije sa zajedničkom upotrebom kupaonice i WC-a za cijeli kat. A vodio sam momke, koji su živjeli u vilama i raskošnim apartmanima. Zato sam se preznojio od muke. No, spasio me Dražen. Rekao je igračima, “naši su vršnjaci danima, mjesecima u rovovima. Ako oni mogu izdržati, možemo i mi 4-5 dana u ovom hotelu”...
TRI VELIKE LJUBAVI
Dražen je živio spartanski. Tek se onog kobnog ljeta 1993, kažu njegovi najbolji prijatelji, u Zagrebu znao po koju noć opustiti, “zaružiti” do sitnih sati. I gotovo zažaliti što takvih “ispušnih ventila” nije bilo više u ranijim godinama. Vjerojatno i zbog toga što je u tim danima gotovo javno prelamao dvojbu: NBA ili Europa?
U torbi, koju je preuzeo poslije Draženove pogibije u prometnoj nesreći, Aco je našao devet pedantno ispisanih ponuda. Šest američkih, tri europske. Europi ga je približilo i jedva prikriveno razočaranje što nije izabran za All-Star utakmicu i to što su Netsi pomalo kalkulirali oko novog ugovora. Najvjerojatnija je varijanta, kažu, bio grčki Panathinaikos, koji je svojom ponudom od 2,2 milijuna dolara za sezonu bio na domak Draženovu stavu:
- Ne kanim nigdje igrati bez 2,5 milijuna dolara po sezoni!
Nema sumnje da je grčku ponudu dodatno privlačnom činila veza s mađarskom manekenkom Klarom Szilanty, koju je, također, radovao mogući zajednički život u Ateni.
No, sudbina je htjela drukčije. Za vrijeme Europskog prvenstva u Njemačkoj, održanog koji tjedan poslije Draženove smrti, brat Aleksandar pristao je na, očito, emotivni razgovor s Klarom u Münchenu. Na potresni susret Klara je stigla s gipsanom ovojnicom na nozi. Još jednim tragom prometne nesreće, u kojoj smo u nesretnom trenu izgubili čovjeka, koji je imao tri velike ljubavi: košarku, Hrvatsku i rodni Šibenik.
Draženu su svjetski dometi službeno priznati 27. rujna 2002. kad je u Springfieldu primljen u košarkašku Kuću slavnih zajedno s legendarnim Magicom Johnsonom.
- Dopustite mi, u trenucima kad osjećaji diraju nebo, da vam prvo zahvalim za ovu veliku čast... Drhtim od uzbuđenja, od ushićenja koje bude uspomene na mog pokojnog brata Dražena, jednu neponovljivu karijeru, koja je došla do svog krajnjeg odredišta... Draženov put je počeo na ulicama Šibenika. Kao stariji brat uveo sam Dražena u sport njegova života... Duboko u sebi znam kako bi se Dražen osjećao u ovom trenutku. Ostvario se njegov konačni san. Konačna nagrada njegovu životu i njegovoj ljubavi prema košarci. Ljubavi Draženova života - tako je, u nazočnosti majke Biserke na svečanosti u Springfieldu govorio Aleksandar Petrović.
A za to su vrijeme u dalekom i malom Šibeniku, na periferiji stare Europe, palili lumine. U znak sjećanja na Dražena, koji je u šibenskim tisnim kalama ostao zauvijek “naš mali”.