Teku posljednji dani 2023. godine u kojoj je hrvatska košarka hibernirala, barem ako o tome pitate neki prosjek Hrvata. Još uvijek je ovaj sport u nekoj imaginarnoj utakmici u kojoj sve otišlo kvragu na nekoj bezličnoj njemačkoj autocesti, prije 30 godina. I od tada do danas sve to skupa ništa ne vrijedi.

Tada smo negdje, tih godina zapravo, ostali bez velikih rezultata, bez medalja, a takvi, kakvi već jesmo, malo tu slavimo sport, više volimo uspjehe. Nikola Jokić, jedan čudesni igrač ponikao u susjedstvu, prilično je dobro sve detektirao u rečenici koja opisuje ovo podneblje, “ljudi ne vole sport, samo uspjehe”.

Uspjeha, dakle, u našoj košarci nema. Daleko smo od nekih medalja i samo ih se stariji sjećaju, a djeluje oni poput crno-bijelog filma iz neke arhive vremena u kojemu je ovaj sport bio perjanica. Prvi od svih. U ono vrijeme kad se osvajalo u serijama.
Danas Cibona iznenađujuće slavi u nekom selu kraj Banje Luke, a tamo postoji klub čiji je proračun velik poput kombiniranog u naša tri ABA ligaša. I više od tri puta veći nego Cibonin. Uspoređivati današnju Cibonu, recimo, s vremenom kad je dva puta osvajala naslov prvaka mogu samo oni koji bi se trebali prepoznati u onoj Jokićevoj rečenici.

Pola NBA lige hoće Bojana

Zadar se, pak, trudi stići do doigravanja ABA lige, napravljen je veliki napor ne bi li se u Gradu košarke ostavila triple-double mašina Luka Božić, MVP regionalne lige. Split je dobio najveću bitku, riješio se, za razliku od Cibone i Zadra, svih dugova, pa će nakon ove sezone, moći pucati na ambicioznije stvari.

Usput, nećete vjerovati, hrvatska košarkaška reprezentacija zaključila je 2023. godine bez iti jednog poraza. Sve te pobjede dovele su naše košarkaše do olimpijske nade. Koja nije velika, ali postoji. I natjerala je svojim igrama ljetos u Turskoj reprezentacija dio sumnjičavaca da opet povjeruju kako bi ovaj sport mogao prodisati.

Kad se zagrebe priča oko igrača, onda je tu Dario Šarić sa značajnom ulogom u najvećoj dinastiji moderne košarke, Golden State Warriorsima, pola momčadi koje napadaju naslov u NBA ligi pokušava u svoje redove do veljače dovesti Bojana Bogdanovića, a Ivica Zubac siguran je dio zvjezdane petorke Clippersa. Mario Hezonja je, pak, europski prvak, a u novoj sezoni otišao je igrački i korak dalje i trenutačno je jedan od najkonstantnijih igrača u Real Madridu, koji je, pak, najbolja momčad izvan NBA lige.

Mario Hezonja i Dario Šarić imaju dobre sezone

FIBA

Pričamo li, dakle, onda tu o hibernaciji? O tome da tu i dalje nema pomaka, niti smisla? Trebamo li se uklopiti u trend hejtanja svega i svačega i širiti samo negativne osjećaje? Sport bi, kvragu, trebao biti i radost i nada.

Složit ću se da ponekad u košarci nije imalo smisla biti pozitivan, niti širiti lažnu nadu. Bilo je tu svega i svačega, i za mnogo toga je košarka sama sebi najveći krivac. Za neke baš veliki, a baš zbog tih odluka patimo i danas. Ne radi se tu samo o lopovluku u klubovima, iako je i to jedna grozna priča koja je stigla na naplatu.

Recimo, uzmite samo da su naše vođe bili mudri kao Litavci. Koji su izbjegli stupicu u koju ih se željelo uvući sudjelovanjem u regionalnoj VTB ligi, kao što se to zbilo s ABA ligom, koja je u međuvremenu postala jedini put prema Euroligi.

Izdajnička prodaja Eurolige

Ne, ovdje se izdajnički prodalo zajamčeno mjesto u Euroligi, prebacilo ga se na ABA ligu, a u toj ligi postoje klubovi koji se nadmeću danas sa svotama koje su i u nogometu, koji je, pak, svijet za sebe, velike svote. Tako kao predizborni plakat za Aleksandra Vučića, predsjednik Partizana Ostoja Mijailović kliče kako je proračun euroligaškog stroja Željka Obradovića okruglih dvadeset milijuna, a Nebojša Čović tvrdi da je Zvezdin 16 milijuna. Ne kuna. Ne dinara. Eura. Obje izjave stižu na krilima “sve-nam-je-to-Vučić-omogućio” narativa uoči jučerašnjih izbora.

Kombinirano su ta dva kluba na 40 milijuna eura, da se lažemo. I pune svaki tjedan Štark Arenu s 20 tisuća gledatelja. U isto vrijeme svi mi u Zagrebu plaćamo sedam i pol milijuna eura godišnje, i to sa stavke sporta, kako bi se u našoj Areni - pjevalo. Ne da bi se igralo. Dvadesetak puta godišnje. Nego da bi kombiniranih devet puta ispred pomahnitalih fanova pustili glas Prija i Merlin.

Pa hibernirajmo i dalje. Divimo se Priji i ugođaju u Štark Areni. Kad nismo Litavci. Koji su, eto, izbjegli “ruski svijet”. Nisam siguran da smo mi izbjegli inačicu istog na ovim prostorima.