Kada je španjolska Marca, ne slučajno odabrana, plasirala ekskluzivu da su FIBA, NBA i Euroliga krenuli u dogovore oko NBA Europe, zajedničke lige koja bi postala središnje mjesto klupske izvrsnosti u Europi, reagirali su, u 24 sata, svi. Niti FIBA, niti NBA, a niti Euroliga, nisu negirali sastanak koji se održao Madridu, jedino su ispravljali detalje, kao što je NBA demantirala kako je Adam Silver poslao pismo Jordiju Bertomeu u kojemu mu objašnjava da će se od sada NBA baviti njegovim poslom.
Ideja koja je bila osnovica dogovora, međutim, čvrsto je stajala kao put kojim žele svi krenuti. Svatko iz svojih razloga. FIBA želi vratiti svoj utjecaj i za to im pomaže NBA, partner s kojim se ne može boriti Euroliga i nastaviti sve po starom. FIBA želi otvoriti prostor i za dostupne reprezentativne kvalifikacije u svim kalendarima, a negdje na ivici priče vjerojatno stoji i nakana da se košarkaška pravila unificiraju, iako bi tu FIBA ušla u velike probleme, prije svega infrastrukturalne, jer dimenzije dvorana diljem svijeta morale bi se proširiti i doći na NBA dimenzije terena.
NBA se želi širiti dalje. U suradnji s FIBA-om dobro im ide projekt NBA Africa i na tim temeljima žele plasirati NBA Europe, kako bi jednog dana bili spremni i za NBA Asia, konačni interes, jer tu je hrpa novca.
Svakako će se dogoditi
Euroliga bi, pak, bila najsretnija da se ne mijenja ništa u njezinoj jurisdikciji nad europskom klupskom košarkom, no kako tu vodeći klubovi ne zarađuju novac godinama, već ga samo gube, Jordi Bertomeu i njegov ured nisu pokazali da su sposobni napraviti bolji proizvod od svoga natjecanja i treba im pomoć za neki nove uzlet.
I dogodit će se, sljedeće godine, za dvije ili tri, ali dogoditi će se svakako. U toj novoj podjeli karata bit će zanimljivo kako će proći hrvatska košarka.
Ona živi u godinama u kojoj se suočava s najvećom izdajom koja ju je dovela u pozicije u odnosu na Euroligu gdje je danas. Naime, Euroliga je na svom startu, i iz razloga jer je Cibona jedan od osnivača, bila vrlo sklona našim klubovima, pa je bilo godina u kojima su Euroligu igrala i dva hrvatska kluba. Imala je Hrvatska uvijek svoje mjesto u Euroligi, barem najbolji naš klub dok to fiksno hrvatsko mjesto nije prebačeno na ABA ligu. Taj potez napravilli su ljudi koji u isto vrijeme bili čelni ljudi hrvatske košarke, ali i ABA lige.
Bila je to najveća izdaja.
Jer, da se to nije dogodilo, recimo, Cibona nikada ne bi mogla prepustiti svoje mjesto u Euroligi Crvenoj zvezdi 2014. nego bi ga morala, ako već nije željela/mogla u Euroligu, dati nekom drugom hrvatskom klubu. Da se nije dogodila izdaja, recimo, Emil Tedeschi nikada ne bi odveo svoj klub put Ljubljane u cilju da se jednog dana domogne Eurolige, jer bi mu ona i iz Zagreba bila nadohvat ruke. Da se nije dogodila ta izdaja, bez obzira na tešku financijsku poziciju naših klubova, onaj tko bi izborio Euroligu, uvjeren sam u to, uvijek bi pronašao novac za nastupiti u Euroligi, jer se za takve velike stvari, od nacionalnog interesa, novac uvijek nađe.
Ovako, svi su u istom blatu, služe kao dekor u ABA ligi onima koji ne plaćaju isti porez kao mi, onima koji plaćaju ispod stola i u kešu o čemu su posljednjih dana govorili u Partizanu, onima koji bildaju svoje mišiće nabijajući nam frustracije ne bi li na kraju, valjda svima trebalo biti jasno kako su oni ljepši, pametniji i bolji od nas.
U sve sfere lobiranja
Štogod se izrodilo oko ideje NBA Europe, Hrvatska tu mora proaktivno sudjelovati od prvog dana, okupiti se zajedno na projektu povratka hrvatske klupske košarke u europske okvire, jer će to u konačnici značiti i puno bolju košarku, konkurentniju reprezentaciju, hrabrije igrače, ako baš želite.
Kad se ova izdaja događala, bilo nas je malo, jako malo koji su na to upozoravali. Sve što se događa do danas posljedica je te izdaje. Sada se, jednostavno, ne smije propustiti prilika. Sada se nema što čekati. Sada se treba uključiti u sve sfere lobiranja i otvoriti prostor.
Ili će naši klubovi ostati ono što su danas. Sluge interesa srpske košarke.