Nekako nestvarno zvuči podatak kako je od one beogradske euforije, osvajanja ABA lige, posljednjeg trzaja nekada najvećeg kluba izvan NBA lige, a bila je takva Cibona sredinom osamdesetih, prošlo samo šest godina. Ili već šest godina. I tada je Cibona bila na marginama financijske opstojnosti, a osim što smo svi koju godinu stariji, sada je klub oko kojega se vrtjela zagrebačka košarka, baš na aparatima. Bliže stečaju nego ikad.
Prije tih šest godina Slaven Rimac nije imao niti okruglih 40, imao je uz sebe Juricu Golemca i momčad gladnu trofeja i pokazivanja zuba usred Beograda. Danas su neka druga vremena.
Fantastično razdoblje
Slaven Rimac uhvatio je posljednji vlak, dok se još moglo iz Zagreba do mora, kako bi s obitelji stigao u kuću na Hvaru. I tamo je više od mjesec dana. Tamo svaki dan trenira sina. I sjeća se. Pa i ovog datuma.
- Ma na pamet mi padne cijela ta sezona, posebno onaj drugi sezone koji je završio s Final Fourom u Beogradu. I prije tog završnog turnira u Beogradu bilo je nekih sjajnih utakmica. Recimo, sjetim se onog okršaja protiv Partizana u punoj Draženovoj dvorani. Bila je to vrhunska utakmica, sjajni Dario Šarić s jedne strane, vrhunski Bogdan Bogdanović s druge strane, odlični Blassingame. Bilo je u cijeloj toj sezoni vrhunskih stvari, doista.
U to vrijeme Slaven Rimac je bio jedan od rijetkih koji je govorio kako njegov najbolji igrač, Dario Šarić, više nema što tražiti u Europi i da iz Cibone mora odmah u NBA. Danas bi mnogi potpisali taj scenarij. Malo tko od Šarića tih dana, prije šest godina, u ovo vrijeme nije očekivao puno više...
- Kao prvo ja ne vjerujem da netko može zaboraviti igrati košarku. Pa čak da u nekom vremenskom periodu može nazadovati. Nisam Darija previše gledao u zadnje vrijeme, pa mi je teško to komentirati, ali njemu se u svemu dogodio i nesretan splet okolnosti. Izbor klubova nije ispao najsretniji i stoga vjerojatno danas nije tamo gdje smo ga svi očekivali vidjeti. S druge strane, njemu je tek 26 godina, ispred njega je sedam, osam vrhunskih sezona, možda i više od toga...
Nije Rimac odgovorio, je li Dario morao odmah u NBA, kao što je tada sugerirao?
- Mislim da sam tada to gledao s aspekta nekih igrača koje sam upoznao još za vrijeme igračke karijere u Francuskoj, govorim tu o Rudyju Gobertu ili Evanu Fournieru, koji su kasnije postali vrhunski igrači u NBA. S druge strane govorio sam to i zbog evidentnog manjka kvalitete američkih igrača koji dolaze sa sveučilišta. U tom raspletu Dario je nedvojbeno imao što za reći, pa je po meni bio neki logičan slijed da ode odmah u NBA. Opet, ne mislim da je pogriješio niti s odlukom oko Efesa, jer to je iz njegove perspektive bila želja. OK, možda je moglo sve bolje ispasti, ali možda je moglo i gore. Doduše, da je otišao odmah, s obzirom na situaciju koju bi zatekao u Sixersima, s obzirom da Simmons još nije stigao, a Embiid je propuštao sezonu, Dario je mogao isplivati i u lidera momčadi, tko zna...
Tko zna bi li tada, da Dario nije potpisao za Efes, uopće to i bili Sixersi, ali ostavimo to po strani. Nikada nećemo doznati.
Jer, tvrdi Rimac, kakva god da je situacija, Cibona je još uvijek mamac.
- Pa i za one igrače koji dolaze sa strane, a žele se potvrditi, Cibona ima tu moć.
Klub je uvijek iznad
Iako mu je i dalje dužna. Nema sreće Slaven Rimac s naplatama ugovora, jer nije sve jasno i sa, nećete vjerovati, Cedevitom...
- Cedevita je sa mnom raskinula ugovor, ali iako sam trebao dobiti novac do konca ove sezone, naveli su krizu s koronavirusom kao razlog raskida, iako se naš dogovor pri odlasku s trenerskog mjesta dogodio dosta ranije. Vjerujem da ćemo se nakon tri lijepe zajedničke godine pronaći zajednički jezik, jer niti sam ja megaloman, a mislim da niti Cedeviti nije u interesu da ne pronađemo zajednički dogovor. Mi smo se rastali jer je klub procijenio da ja nisam taj koji ih može dovesti do željenog rezultata, a ja sam imao svoje poglede. Meni je nekako najvažnije da se rastanemo kao ljudi, da ne okrećemo glavu jedni od drugih. Znaju dobro i tamo u klubu kako sam u četiri, pet situacija radio u zadnje tri godine ono što je najbolje za klub, a ne za osobnu karijeru. I nije to ništa neobično, tako sam se ponašao i u Ciboni, mislim da je klub uvijek iznad.
Kukoč je moj broj 1
Ne ponašaju se tako svi, to je neobično ponašanje za nekog trenera. Rimac bi možda bolje prolazio da je drugačiji...
- Mislim da sam u tih šest trenerskih godina koje su iza mene dosta toga napravio. Možemo mi sada govoriti bi li moja karijera bila bolja da sam se u tim godinama više nametao, ali opet, mislim da sam u dobroj poziciji. Nemam repova iza sebe, nadam se da će se i ovo s Cedevitom razriješiti u zajedničkom interesu. Taj klub razvija se i kroz pogon u Hrvatskoj, a i dalje mislim da je u svakoj trenerskoj karijeri najvažniji kontinuitet. Primjer Jurice Golemca i Primorske to najbolje pokazuje. Treba pustiti struku da radi i sama bira igrače, treba pustiti struku da tako radi šest mjeseci, godinu dana. I Cedevita Olimpija ima sada Golemca koji je ozbiljan trener, poznaje situacije, zna jako dobro slovensku košarku, zna odnose. Uostalom, to je još uvijek jedini klub u ovoj regiji, uz možda Budućnost, koji ima jasnu viziju, to su najzdravije sredine u regiji.
Danas se Rimac na Hvaru bavi sa sinom Nikom koji obožava košarku. Gura li sina u tom smjeru, kako je bilo kad je on sam počimao?
- Meni su oba roditelja bili košarkaši, međutim ne sjećam se da mi je netko govorio moraš ovo ili ono. Jednostavno sam se od najranijeg doba motao oko terena, kao što to danas radi i moj sin. No, odluka će biti u konačnici samo njegova. Svako dijete ima svoj život, svoje želje, roditelji su tu da ih prate, da im taj put učine lakšim. Mislim da je ključni problem za ovu novu generaciju klinaca nepostojanje veća povezanosti s istinskom košarkom, pravom vrijednosti koju su u stanju gledati uživo. Ono, da mogu gledati iz tjedna u tjedan jednog Bojana, Šarića ili Zupca, a da to nije samo preko TV-a. Ovako svi žele biti LeBron, nema te povezanosti sa svojim idolima kako je to bilo nekad, u moje vrijeme kad su svi željeli biti Dražen. Mislim da su tada ti idoli bili puno bliži nego su to danas. Nekako smo mi imali osjećaj ako jako puno treniramo da možemo biti jednog dana blizu Kukoča ili Rađe, kao što su njih dvojica vjerojatno imala osjećaj kad su bili klinci da mogu biti uz bok nekog Delibašića ili Kićanovića. Oni su bili idoli i motivi.
Danas?
- Danas je to mojemu malom LeBron James. U moje vrijeme su svi htjeli biti Dražen, pa smo tražili nešto da ne budemo svi isti. OK, meni je to uvijek bio Kukoč, on je moj broj jedan, od dodavanja, tehnike, svega...
Ciboni nema pomoći, jedini zalog koji ima su nove generacije
Još je nešto Slaven Rimac kazao prvi, ili jedan od prvih. Ustvrdio je da Ciboni nema pomoći.
- Mislim da smo razgovarali kad sam dobio otkaz pod Tornjem. Rekao sam da si nemam što zamjeriti, jer s obzirom na situaciju u kojoj se nalazila Cibona ništa ne bi bilo drugačije s bilo kakvim rezultatom. Da smo bili prvi, predzadnji ili zadnji. I bili smo svjesni da je Cibona u takvoj situaciji, da se trebaju uzeti klinci, pa se dvije godine mučiti ne bi li se u trećoj sezoni nešto napravilo. I to je i danas ista priča. Kad smo bili mi u klubu postojala je ta generacija igrača oko 1997. godišta, sada je to generacija oko 2002. godišta i Cibona tu ima potencijal oko kojega se može graditi. Tu postoji zalog u klincima, ako ništa drugo.
Imamo talente, genetiku, samo treba stvoriti uvjete
Koliko Hrvatska treba imati klubova u svojem elitnom razredu?
- Možemo mi pričati i o talentu, i o infrastrukturi, ali sve se uvijek svodi na financije. One su presudne, one jamče se da može graditi nešto na duže staze. Moje je mišljenje da bi naša liga mogla funkcionirati, uz pretpostavku sređenijih financija i s 14 klubova, jer u inozemstvu igra velik broj naših igrača, a svi oni bi se ne za velike, nego za pristojne novce vrlo rado vratili i napravili našu ligu jačom. Tako bi se podigla i kvaliteta. Mi i dalje imamo strašno puno klinaca, genetika je tu, imamo talent u kombinatorici, atletske predispozicije i ne treba se bojati niti onoga što donosi budućnost. Samo se trebaju stvoriti uvjeti, jer ukoliko je sezona danas na 300.000 nečega, a sutra je na 50.000, onda je teško planirati i stvarati. I struka je tu važna, ona kvalitetna i nešto košta, a sve su to preduvjeti za otići korak dalje.