Igrala se tek prva četvrtina. Marko Radonjić je natjeravao Bornu Kapustu u petak navečer preko cijelog terena, a Cibona je bila na minus deset. Bilo bi i više da se Vukovi nisu ubijali u obrani, a kad su obranili dvije za redom, podiglo se onih 500-injak navijača u Draženovom domu na noge i počelo skandirati, “Heja, heja, Cibosi”!
Svašta se dalo vidjeti u ovoj dvorani, a ispalo je tako da zalazim u nju otkako se otvorila. Međutim, doista nikad navijači nisu bili na nogama na minus deset u prvim minutama utakmice i to kad je na suprotnoj strani bio netko poput Borca iz Čačka.
Što se to dogodilo? Jesu li Zagrepčani, ovoga puta govorimo o Ciboninim navijačima, prošli katarzu, shvatili da se debelo lupilo o dno i da se u vremenu koje dolazi može ići samo prema gore? Ili je sve ovo izolirani incident?
Zagrebačka publika, znate već tu priču, vrlo je specifična. Teško mijenja navike, hajdemo to tako reći. Jedno od tih općih mjesta svijesti jest da se ovdje nekada igrala velika košarka i sve ono što je ostalo usmenom predajom nakon toga. To je onaj dio priče, “košarka je umrla zajedno s Draženom”.
Međutim, kad se god pojavilo nešto za što se moglo uhvatiti, trebale su samo dvije, tri vezane pobjede, trebala je neka nada kako bi Draženov dom postao vruće domaće gnijezdo i dosta težak teren za svakog gosta.
Za tako što je trebao i neki širi kontekst toga što Cibona predstavlja u tome trenutku, ne samo na terenu, već i u gradu. I kad se sve to stavi u matricu istine, onda se učas ta dvorana napuni i Cibona postane ozbiljna priča.
Ima li smisla sve to očekivati sada? Nešto se doista u taj petak navečer dogodilo pod Tornjem, nešto kao simbol otpora svima onima - a ne biste vjerovali tko je sve bio u toj priči - kojima je cilj bio Cibonu baciti niz štenge? Nešto kao samo naša, interna i intimna zajebancija, ono što je u jednom trenutku jako malo, a onda raste i raste.
Košarka je bila cool. Košarka dugo u ovom gradu nije bila cool. Otprilike je to nešto tako.
Sve se tu zbiva na koncu 2022. godine koja je bila crna da crnija ne može biti. Sjetite se da je početkom godine ovdje još stanovao dupli pas između Zvezde i Cibone, pa je Vlada Jovanović bio trener i gubilo se od Alkara i Zaboka. Onda je došao Gašper Okorn, jer je isti, navodno, čuvao mjesto za Darija Gjergju. I Okorn je učinio što je malo tko vjerovao. Iako lova više nije dolazila, osvojio je oba trofeja. Da bi odmah po naslovu, iste večeri dapače, Cibona bila bliže gašenju nego sklapanju nove sezone.
I trajalo je to gotovo tri mučna mjeseca. U kojima je Aco Petrović pokušavao skupiti novac, u kojima su iz kluba odlazili i oni koji su u međuvremenu došli u klub. Tko je od njih skrivao tragove onih koji su bili tu još ranije, tko je punio svoj CV, a tko je želio baš pomoći, vrag će ga znati, ali činjenica je da je malo tko od njih išta napravio.
U klubu je ostalo tek par ljudi, ali i spona s američkim investitorom, što je na koncu i spasilo Cibonu. Iako se čekalo skoro do konca kolovoza. I onda, stigao je Josip Sesar. Koji je trebao ovdje biti i nešto ranije. OK, sve se prave stvari dogode onima koji znaju čekati, a Sesar je čekao Cibonu i ona njega. Dobio ju je u ruke u trenutku kad nije moglo biti teže i nitko od njegovih prethodnika nije radio s Cibonom koja se do par dana do početka sezone nije ekipirala i koja četiri tjedna do početka sezone nije znala hoće li postojati.
I to ne treba zaboraviti.
Iako, ako ste dovoljno unutra, bilo je jasno da je ono što je složio Josip Sesar u startu bilo dovoljno dobro da će se, kad se uigra, boriti za domaće trofeje i mirno ostati u ABA ligi.
I sada smo tu. Na tribinama se nešto zbiva, Cibona je povezala tri pobjede u ABA ligi, u Splitu će u petak loviti četvrtu. Onda će ući u seriju teških utakmica, ali u njima će imati nešto igrača više.
Oporavit će se i Blaž Mesiček i Krešimir Ljubičić, kao što se već oporavio Sven Smajlagić. Ali, bit će tu i onaj igrač više bez kojega jednostavno ne ide. Pune tribine. Cibona kao prkos, kao inat, ne kao dišpet, iako je to isto.
Cibona koja je opet dio grada. Nakon što je bila godinama projekt onih koji su zalutali u grad. “Zagrebačka Crvena zvezda”, da tako su je zvali u Beogradu...