U utorak, između Božića i Nove godine pod Tornjem je Cedevita Olimpija, kako se ljubljanski klub zove unazad dvije i pol godine, odnijela pobjedu nad Cibonom.
Nadoknadila je momčad koju vodi Jurica Golemac minus devet u posljednjih šest minuta i Ciboni nanijela peti uzastopni poraz u ABA ligi te ju smjestila u donji dio regionalne karavane, upravo na mjestu na kojemu vegetira već godinama. Od onog trenutka kada je u beogradskom finalu ABA lige, 2014. godine u finalu pobijedila Cedevitu. I onda odustala od Eurolige u nikada do kraja razjašnjenim okolnostima, a na njezino je mjesto ušla Crvena zvezda, koja se od tog trenutka prometnula u glavnu košarkašku silu ovih prostora i kontinuiranog euroligaša.
Cibona Go!
Ovo je, međutim, jedna drugačija priča, priča o onome što je moglo biti da je bilo mudrosti, toliko prispodobive košarci kao sportu u njezinoj povijesti. Jasno, bilo je to tako dok su se košarkom bavili ljudi ponikli u sportu, a ne mešetari...
Kako bilo, Cibona je sredinom prvog desetljeća 21. stoljeća zapala u financijske probleme. Bila je još euroligaš, jedan od osnivača Eurolige, najdugovječniji član tog elitnog društva, ali i klub, što će se kasnije pokazati kao omča oko vrata različitih ambicija, koji je posjedovao nekretnina kao niti jedan drugi klub u bilo kojem sportu u Hrvata.
Jedna od njih bilo je i vanjsko igralište na Tuškancu, kojega je Grad silno želio za sebe, jer je tamo već nicao projekt garaže. Cibona je u to doba imala generalnog sponzora, bio je to VIP, koji je, eto slučajnosti prebačen baš u to vrijeme na zahuktalu Snježnu kraljicu. Kako Cibona gradu nije željela predati svoju imovinu, tako je Grad prestao Ciboni doznačavati financijska sredstva koja su išla redovnim putem. Cibona je ratnim rječnikom opkoljena, oduzeta joj je mogućnost snabdijevanja vodom i hranom i samo se čekalo da padne...
U to je vrijeme Botinec postajao Cedevita, a iza kluba koji je nekada bio druga momčad Zagreba, stala je Atlantic Grupa. Cibona je bila na aparatima, financijska intervencija kompanije koja je imala velike planove u košarci bila je razumna.
U to vrijeme, baš na ovim stranicama izašao je prvi tekst o mogućoj fuziji, a SN su tada predložile kako bi se nova gradska priča mogla i zvati. Tada je Atlantic Grupa plasirala na tržište svoj proizvod Cedevita Go!, pa smo se poigrali imenom i složili novo, zvučno ime mogućeg nositelja klupske kvalitete u Hrvata, Cibona Go!
Krenuli su i pregovori, bilo je to na koncu prve dekade 21. stoljeća, obavljeno je nekoliko razgovora, sve dok ljudi iz Atlantic Grupe nisu tražili financijsku reviziju, želeći točno vidjeti koliki će minus morati sanirati.
Iznos duga se još čeka
Znate već, papire nikada nisu dobili. Uostalom, precizna financijska revizija nije napravljena u Ciboni do današnjeg dana, zapravo tek je sada radi nova Uprava i prema onome što se može načuti, onih 30 milijuna minusa o kojima je prije nekoliko tjedana pričao Aco Petrović u podcastu SN, možda su i optimistične brojke. Cibona je dužna, da, Cibona je pokradena.
Kako bilo, vratimo se na situaciju otprije desetak godina. Netko je tada sve učinio da se fuzija Cibone i Cedevite ne dogodi. Jesu li to bili ljudi koji su se bojali da će ostati bez svojih fotelja, je li intervenirao Grad, koji je i dalje želio do Ciboninih nekretnina, nikada do kraja nije postalo jasno. A neke su istine u međuvremenu i pokopane...
Bio je to, ukupno gledajući, drugi najveći grijeh HR košarke u povijesti. Prvi i najgori svakako je bio onaj kad je pokojni Danko Radić prebacio zajamčeno hrvatsko mjesto u Euroligi na ABA ligu. U kojoj je bio jedan od dioničara, a tim je potezom napravljena najveća izdaja hrvatske košarke u povijesti. Pa kad netko danas priča bajke “kako je to bilo dobro pod Dankom”, ne treba ići dalje od ove odluke...
Nakon što su pregovori o fuziji propali, oba kluba su nastavila sama. Cibona je, napokon, od konca 2010. godine posve u rukama Grada, postavljeni su tamo i neki ljudi koje ćete kasnije sretati i na raznim suđenjima, a u prvim se godinama Cibona još trudila sportski postojati, pa su 2012. i 2013. godine osvojeni naslovi prvaka, 2013. i posljednji uopće Kup, a kao kruna je stiglo osvajanje ABA lige 2014. godine.
Cedevita nije stajala, naprotiv, ona je od sebe napravila bolji klub nego je to bila Cibona. U tom je razdoblju klub je izgradio sjajni trening kamp na Velesajmu, a osvojeno je pet naslova prvaka i sedam domaćih Kupova. Igrala je Cedevita četiri finala ABA lige, osvojila je Superkup ABA lige, odigrala je tri Eurolige, a plasirala se i 2011. na Final Four Eurokupa te u Trevisu zauzela u tom natjecanju treće mjestu, što je do danas najveći međunarodni uspjeh naših klubova.
I onda je sve to postalo pomalo dosadno. Cibona je patila, bila je utučena, ljubav Zagreba i Cibone je uvijek bila jaka, a Cedevita, iako su te 2011. godine kolone navijača putovale u Trevisu, postala je klub koji nije mogao doći niti blizu emocija koje su Zagrepčani još uvijek imali za posrnulu, tada već i prilično jasno, pokradenu Cibonu.
Neravnopravna borba
Raspalo se sve u proljeće 2019. godine, kada je Cibona u finalu domaćeg prvenstva osvojila svoj prvi trofej u pet godina (nikada od sedamdesetih godina prošlog stoljeća Cibona nije bila tako dugo bez trofeja!) i to na način da je u finalu s 4-0 pomela Cedevitu.
Ispostavit će se kako je ta četvrta utakmica bila i posljednja službena utakmica Cedevite u Zagrebu, jer je zajedno s izvještajem o netom okončanom finalu, SN donio i ekskluzivu kako Cedevita seli u Ljubljanu i spaja se u novi klub, Cedevitu Olimpiju.
Ideja je bila doći do većeg kapitala s kojim bi se moglo opet napasti Euroligu, iako su u to vrijeme neki drugi u regiji, iza kojih su stajale države i liberalniji zakoni o porezima, ako ih je uopće bilo, a igrali su u istoj ligi, poput Zvezde, Budućnosti ili danas Partizana, postajali toliko financijski moćni da se bilo koja inicijativa postavljena na čistim tržišnim odnosima s njima nije mogla nositi.
Iako je veći priliv novaca bio ideja Atlantic Grupe u spajanju s Olimpijom to je do danas rezultiralo samo s jednim naslovom slovenskog prvaka i dva osvojena Superkupa. Nije Cedevita Olimpija niti blizu najboljima u ABA ligi, lani je ostala čak i bez doigravanja u čudnim igrankama posljednjih kola, a i u Eurokupu je uspjeh kad se uđe u Top 16. Još dok je bila u Zagrebu, Cedevita je igrala Top 16 Eurolige...
Cibona je pak u još gorem stanju nego je to bila kad je Cedevita odlazila put Ljubljane. Jer, iako nema Cedevite, koja je dominirala i osvajala sve živo u nas, sada Cibona ne može niti do domaćih finala u konkurenciji Zadra ili Splita. A u ABA ligi je, bez obzira na svaku novu nadu, uvijek tamo i gdje spada, u donjem domu. Ne ispada, jer nikome u regiji nije u interesu da ispadne. Ali, nije niti za gornji dio. Iako, recimo, ove sezone je to mogla biti, jer su neki igrači i trener skuplji nego su to kod Zadra, Splita, Krke, FMP-a, Mege, Borca...
Kao apsurd cijele ove priče zaključimo s ovim. Cibona je u utorak tijesno poražena od Cedevite Olimpije u Zagrebu u sklopu ABA lige, a ista ta Cibona je prije mjesec i pol dana upravo pometena od strane Cedevite Junior, razvojnog brata prve momčadi u Ljubljani, one momčadi koja je nastavila igrati u Hrvatskoj. Nakon dvije sezone se probila do HT Premijer lige, a danas ima manje poraza u istoj toj HT Premijer ligi od Cibone.
I da je bilo pameti, danas je u Zagrebu mogao biti euroligaš kojemu bi Draženov dom bio pretijesan, a mogla je postojati i razvojna momčad s kojom bi cijeli projekt imao budućnost.
Ovako, imamo to što imamo. Hrvatskoj je oduzeto euroligaško mjesto, što je najveći grijeh, a drugi neoprostivi grijeh bio je što se u Zagrebu nije stvorio ozbiljan euroligaš, onaj koji bi svake sezone bio konkurentan najboljim momčadima Europe i sutra bi kandidirao za neki potencijalni NBA Europe. Iako, možda za ovo drugo nije kasno. Jer ne izgleda da je bilo tko na pravom putu.