Napokon je i Toni Kukoč “zaplesao” u Posljednjem plesu, dokumentarcu o Michaelu Jordanu, čije je petu i šestu epizodu ESPN emitirao u noći s nedjelje na ponedjeljak. A Kukoč je svoje mjesto našao u petoj u sklopu priče o Dream Teamu, odnosno Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine, koje je iznad svih obilježila američka košarkaška reprezentacija, odnosno njena najveća zvijezda Michael Jordan.
Makar priča nije nova jer je već ispričana u sjajnom dokumentarcu o Dream Teamu, Jordan i Scottie Pippen su se još jednom prisjetili utakmice protiv Hrvatske odigrane u skupini...
Ništa osobno
- Nije to bilo ništa osobno protiv Tonija, naš cilj je bio osramotiti Jerryja Krausea, koji ga je u to vrijeme volio više od “svoje djece” - potvrdio je Jordan misiju u kojoj je tog dana bio s dugogodišnjim suigračem u Bullsima.
- I nakon utakmice se traže opravdanja kako je bio pod pritiskom, prestrašen... Ako je tako, onda neće izdržati dvije utakmice u NBA ligi - Pippenova je izjava iz tog vremena emitirana u dokumentarcu.
Kukoč ni danas ne skriva da je bio potpuno zbunjen.
- Ni u primisli mi nije bilo da Michael i Scottie imaju bilo kakav problem sa mnom. Nikad se prije nismo vidjeli, to nam je bio prvi susret, ne znam kako sam se uopće mogao pripremiti na tako što.
Uglavnom, u neravnopravnom sudaru (Amerikanci su ‘92. bili nedodirljivi svima, tako i Hrvatskoj) Jordan i Pippen su odlučili osramotiti Kukoča, koji je u toj utakmici ubacio tek četiri poena, gađao 2-11 iz igre, dok je uz 5 asistencija imao 7 izgubljenih lopti.
- Zato sam finale odigrao puno bolje - ponosno je u dokumentarcu zaključio Kukoč, dok učinak od 16 poena, pet skokova i devet asistencija to potvrđuje.
U Barceloni je pak možda i najbolji pregled situacije na terenu imao Aco Petrović, tadašnji pomoćnik izborniku Peri Skansiju...
- Tijekom utakmice nismo, barem ja, shvatili da se događa nešto izvan okvira agresivnije obrane na Kukiju, pogotovo jer, za razliku od finala, na terenu nije bilo nikakvog posebnog naboja ni u prvih 12-13 minuta s obzirom na to da su oni vrlo brzo napravili veliku razliku - prisjeća se Aco.
- Tek smo kasnije, kad su počele izlaziti neke insajderske informacije, shvatili u kakvim je Kuki bio poteškoćama, da je na njemu bila puno veća pažnja nego, primjerice, na Draženu ili Rađi.
Na Kukoču su se izmjenjivala dva ponajbolja svjetska defenzivca, što je definitivno luksuz koji sebi ne može priuštiti jedna “normalna” momčad.
Jedini timeout
- Taj Dream Team je bio drukčiji od svih kasnije, oni se za utakmice nisu pripremali kao što svi rade, što pokazuje odluka Jordana i Pippena da na određeni način “privatiziraju” utakmicu, imaju svoju internu misiju. Po meni je to veliki kompliment Toniju jer rijetki su igrači mogli izazvati takvu pozornost NBA zvijezda te razine.
Amerikanci su na tom olimpijskom turniru jednostavno morali tražiti unutarnje motive...
- Po svemu što sam vidio, njih je najviše motivirao onaj jedan čuveni trening u Monte Carlu na kojem su se sukobili Jordan i Magic Johnson. I zato se do današnjeg dana uvijek rado sjetim olimpijskog finala u kojem smo mi poveli, da bi Chuck Daily pozvao svoj jedini timeout na turniru. Tako je priznao “Houston, we got problems”. Žao mi je jedino trice Charlesa Barkleyja odmah nakon timeouta.
Konačni pobjednik
Petrović se uvijek rado vraća u Barcelonu na prvi, ujedno i najveći uspjeh hrvatske košarke od osamostaljenja, dok mu nostalgiju izaziva baš The Last Dance, koji pozorno prati otkad je izašao prije tri tjedna.
- Dojam? Samo mi potvrđuje ono u što sam uvjeren već godinama. Današnje generacije, koje prate NBA ligu, nekako su fascinirane univerzalnošću LeBrona Jamesa, ali mi koji smo ispratili nekoliko generacija, uključujući onu i prije Jordana, nikad nismo bili u dvojbi. Jordanu je po profilu najbliže zapravo došao Kobe Bryant, ali karakter o kojem se pričalo i u negativnom kontekstu kad se počeo emitirati ovaj dokumentarac, daje ukupnu sliku konačnog pobjednika. Vidi se to u svakoj situaciji, bilo da je riječ o igranju karata u avionu, golfu, haklu...
Danas je pak sve drukčije.
- Moram priznati da sam prilično nostalgičan za košarkom kakva je bila nekad, košarci kakvu gledamo i kroz taj The Last Dance. Igralo se čvršće, kombinirala unutarnja i vanjska igra, bilo je više draži. Jasno je meni da većina želi gledati majstorije, šuteve “s 19 kilometara”, ali zbog načina na koji se igra u NBA ligi ja radije biram vrhunsku euroligašku utakmicu nego one tamo dok ne krene doigravanje - zaključio je Aco Petrović.