StoryEditor
 AFP / Getty Images / Kolaž SN
PIŠE NEVEN BERTIČEVIĆ

AKO U SPORTU POSTOJI IMALO PRAVDE, OVO ŠTO SE DOGODILO GORANU ČEKA I TONIJA Njegova priča fascinira, uvijek je bio spreman raditi za druge...

Autor: Neven BertičevićObjavljeno: 08. travanj 2020. 23:19

Najveća ili jedna od najvećih sportskih priča ove godine ipak se nije zavrtjela i neke su stvari ostale na čekanju. Dugo se činilo da bi Hrvatska mogla isto ljeto dobiti dva velika sportaša u dvije velike Kuće slavnih, teniskoj u Newportu i košarkaškoj u Springfieldu. Za one koji su u nekoj magli oko veličine takvog dostignuća, treba reći da u svijetu sporta ima puno Kuća slavnih, ali samo su neke doista posebne. Poput ove dvije, teniske i košarkaške. Goran Ivanišević je uspio, ali Toni Kukoč ove godine nije dobio tu utakmicu, no to ne znači da se neće dogoditi neke druge godine.

Priča o Toniju Kukoču je svih ovih godina neke fascinirala, a neke baš i nije. Od navijača pa do novinara. Istinu zašto je to tako možete potražiti upravo u Toniju Kukoču. Nikad nije bio od onih koji je počinjao rečenicu s “ja”, a na terenu je uvijek bio spreman raditi za druge. Njemu je bilo dovoljno učiniti ono što je tog trenutka zamislio da bi njegovo zadovoljstvo bilo potpuno. I zato je jedna od njegovih legendarnih rečenica, nakon što je u finalu Prvenstva Jugoslavije zabio dva koša Crvenoj zvezdi, bila toliko tipična za njega i okruženje u kojem je živio.

Matija Djanesic / CROPIX
CROPIX
 

- Zabio sam dva poena, ali nije bitno, važno je samo da sam se javio doma.

Nesuđeni bijeg

Svih godina dok je igrao košarku u NBA ligi, poglavito godina provedenih u Chicago Bullsima, osim određenog nezadovoljstva s nekim odlukama s klupe, bio je vojnik spreman na sve. Samo jednom kada je bio u prilici zabiti 34 poena, a posljednja dva bi Bullse odveli do naslova u NBA ligi bez sedme utakmice, da je loptu kojom je to mogao napraviti dobio od Jordana, rekao je...

- Da sam zabio taj koš, projurio bih pokraj stola na kojem je bila i nagrada za MVP-a finala, u prolazu bih zgrabio taj pehar i pobjegao u svlačionicu.

Taj i takav Kukoč traje kao jedan od najvećih košarkaša i sportaša u hrvatskoj povijesti. Ima onih koji su uvjereni da je zaslužio nominaciju i primanje nekoliko godina ranije, a ja sam definitivno u toj skupini. Jedan od onih koji je imao sreću uživati u košarci koju je igrao Toni Kukoč. Bez obzira na to gdje je igrao. Jer, čovjek koji je pet puta bio izabran za najboljeg košarkaša Europe nije slučajno završio u Bullsima. I nije došao u Bullse da bi - samo sudjelovao. Kukoč je u Bullsima bio mnogo više. I zato nemojte niti pomisliti da je slučajno igrao u društvu Michaela Jordana i Scottieja Pippena. To nisu slučajnosti, takve se stvari događaju samo najboljem.

I zato, kakvo bi to bilo ljeto da se dogodilo... Goran Ivanišević i Toni Kukoč zajedno. A nismo bili daleko od toga.

Onaj koji je prvi osjetio slast ulaska u “društvo najvećih”, Goran Ivanišević, često mi je govorio da nikad neće ući u Kuću slavnih. I svaki put kada bih ga pitao “kako to znaš”, odgovor je bio isti:

- Eto tako, znam.

Srećom, pogriješio je

Srećom, pogriješio je. I eto, ove godine je dočekao, ali će cijeli ovaj kaos s koronavirusom vjerojatno i priču iz Newporta gurnuti na prinudni odmor. Velika je šteta što će Goran morati još čekati tu svečanost jer sam siguran da bi ona bila jedna od većih. I zbog načina na koji je to izborio, zbog cijele karijere i priča iz tenisa i života kojima bi, uvjeren sam, obogatio taj svečani trenutak. Jer, osim što je bio briljantan tenisač, Goran je uvijek bio nemirna duha i duhovit do kraja.

Brendon Thorne/Getty Images
Brendon Thorne Getty Images
 

I zato nije nimalo čudno što mu je, kad se počelo govoriti o odgodi svečanosti, na pamet pala izjava:

- A kome bi se to moglo dogoditi nego meni? Prvi put odgoda, pa onda baš meni.

Dugo mu je trebalo da se dohvati tog Wimbledona, koji je po mnogočemu ispao poseban. Morao je čekati hoće li dobiti pozivnicu, a kad ju je dočekao, taman je igrao turnir u Queen’s Clubu i izgubio u 1. kolu od Talijana Cristiana Carattija. I na kraju meča odmah požurio novinarima reći:

- Sva sreća da su mi dali pozivnicu prije ovog susreta jer da su ga gledali, nikad mi je ne bi dali.

Taj Wimbledon 2001., preko polufinala koje se igralo tri dana do finala jednog čarobnog ponedjeljka, odveo je Gorana Ivaniševića do vrhunca karijere i užitka ispunjenja najvećeg sportskog sna. A kako su za mnoge Goran Ivanišević i Toni Kukoč bili inspiracija i mnogo više od tenisača i košarkaša, bilo bi doista sjajno da im se primanje u Kuću slavnih dogodilo u istoj sezoni.

Možda će se to prolongirati do sljedeće godine, možda će se ipak jednoga dana zajedno naći u Kući slavnih i potvrditi ono što je jednom davno, u trenutku jednog od Goranovih najtežih poraza, rekao njegov trener Bob Brett:

- Sve dobre stvari događaju se onima koji znaju čekati.

Goran je znao čekati i dočekao je svoj veliki trenutak.

Ako u sportu postoji imalo pravde, to će se jednoga dana dogoditi i Toniju Kukoču.

Linker
28. svibanj 2020 09:31