Efes je treću sezonu uzastopno najbolja momčad Europe. Dominacija iz 2020. godine nije se stigla potvrditi u trofeju zbog korone, a tada je momčad Ergina Atamana bila i uvjerljivija nego je to bio slučaj u sljedeće dvije sezone u kojima je postala i službeno najbolja. U beogradskom finalu Efes je sredio Rel Madrid sa 58:57, u utakmici neobično niskog skora za obje momčadi i utakmici u kojoj je jednostavno - bio pametniji na kraju.
A to je zasluga selekcije momčadi Ergina Atamana, skupine igrača koji su već pet sezona skupa. I skupine igrača, s dva perfektna beka, Vasom Micićem i Shaneom Larkinom, koji drže sve uzde na terenu. Pablo Laso je na koncu utakmice u završnih 44 sekunde kapitulirao. Naime, Sergio Llull je pogodio ulaz za 57:58 na 44 sekundi do kraja finala. Real je bio dva faula ispod bonusu. Vaso Micić je prvo držao dugo loptu i kad je krenuo na prodor, na 26 sekundi do sirene faulirao ga Geurschon Yabusele. Onda je loptu uzeo pod svoje Shane Larkin pa je držao do 17 sekundi do sirene, kad ga je dočekao novi faul Yabuselea. Real više nije imao malih faula. A razlika između dva sata bila je samo tri sekunde.
Laso se nije odlučio za novi faul, nego je branio i ovaj posjed Efesa. Micić je probio po sredini reketa i izbacio je na šut Shane Larkina u korneru na četiri sekunde do sirene. Ovaj je promašio, ali je Chris Singleton u skoku bio najviši, dodirnuo je loptu - nešto ranije, na minutu i nešto do kraja također je skočio u napadu - a u tome se izgubilo vrijeme i Efes je bio prvak. Real nije niti stigao do lopte u 44 posljednje sekunde...
Bio je to epilog utakmice koju je bolje otvorio Real, jer je imao ogromnog diva Waltera Tavaresa, koji je u prvoj četvrtini ubacio 12 poena i skupio sedam skokova. Međutim, Efes se vrlo brzo vratio, da bi Real s prednosti na veliki odmor otišao s dvije vezane trice Antonyja Randolpha, koji je skupio snage za nekoliko minuta finala.
Početkom nastavka je ponovo dominirao u skoku Taveres, dao je svoje u Llull, pa je Real otišao i na 40:31.
Ipak, nije to kraljevska momčad stigla sačuvati, jer se Vasi Miciću pridružio Tibor Pleiss. I kad je stao Shane Larkin, njih su dvojica držala napad Atamanove momčadi, a početkom posljednje dionice Micić je pogodio i tricu za vodstvo Efesa (43:42) i to preko ruke Waletra Tavresa, ruke koja je bila negdje na tri pol metra...
Efes je tu ušao u egal završnicu u kojoj je bio čvršći za dva skoka u napadu Singletona, jednu blokadu Bryanta Dunstaona na šutu za tri poena Adama Hange, za Vasu Micića koji je zabijao i tražio Pleissa, za Shanea Larkina koji je bio tu, pa i za Elijaha Bryanta (jedini u povijesti spojio lanjski naslov NBA prvaka s Bucksima i sada europski tron s Efesom) koji je igrao obranu...
Efes je postao dinastija, ozbiljan dinastija. Efes je lani sredio Real u četvrtfinalu, sada u finalu, Efes je pokazao da se i u ovo vrijeme može držati, ako se ima dosta novaca, ista momčad na okupu godinama.
Tu je, uz teren bio i Kruno Simon. Nije mogao igrati Final Four zbog ozljede, ali je on i te kako važan dio ove priče i ovo je i njegov naslov. Popeo se na postolje za prvaka s kćerkama, TV komentator Babo Mrduljaš mu je zapjevao u eter, "Vraćam se Zagrebe tebi...", jer je Simon svoje odigrao za Efes. Ima dvije titule prvaka, a to je zadnji puta osvojio Nikola Vujčić s Maccabijem prije gotovo dvadeset godina.
A onda je krenulo slavlje. Vasa Micić je dobio i nagradu za MVP-ija finala, a bio je zadužen za noćno slavlje u Beogradu. Slavio je, dakako, još jedan Hrvat u Efesu. Nitko nije tamo duže od Tomislava Mijatovića, kojemu je ovo 12 godina u dinastiji europske košarke. Kad je Mijatović stigao u Efes, taj je klub imao sasvim drugačije obrise. Dok nije stigao Ergin Ataman i hrpa milijuna.
Koji, opet ne bi ništa značili da nije bilo ideje. Pamet i kontinuitet. Dva temelja selekcije. Na kojima će mnogi učiti u budućnosti.