U povijesti europske košarke malo je bilo klubova koji su dominirali tri uzastopne godine. Samo dva, ako ćemo pravo. Samo Riga na početku svih početaka, između 1958. i 1960. godine, onda i Jugoplastika između 1989. i 1991. Ovaj tjedan od četvrtka do subote u Beogradu se igra euroligaški Final Four i na njemu Efes ima šansu barem donekle dosegnuti ono što u svojoj povijesti imaju samo Riga i Split.
Doduše, Efesu se neće pisati - čak i da osvoji - kako je tri puta uzastopno bio prvak, jer se 2020. godine nije odigrala sezona do kraja zbog pandemije. Iako je u njoj Efes bio najdominantniji i ako je bilo kada tron bio čist samo za jednog, tada je to bilo spakirano, činilo se, samo za Efes.
Napokon, Efes je sve potvrdio sezonu iza, lani je postao europski prvak, a ove sezone će ići po tri godine dominacije. Neće mu u knjigama pisati da je osvojio tri puta, ali ako momčad Ergina Atamana bude slavila u subotu navečer, realno će biti tako.
Efes će postati jedna od najvećih momčadi, Efes će postati dinastija i to na posve neobičan način za današnje vrijeme.
Naime, sve bi to Efes učinio s praktički istom rotacijom igrača. Tu su od 2019. kada je Efes izgubio finale od CSKA u Vitoriji Vaso Micić, Shane Larkin, Kruno Simon, James Anderson, Rodrigue Beaubois, Adrien Moerman, Bryan Dunston, Tibor Pleiss, stigao je za sljedeću sezonu Chris Singleton, stigao je ljetos Elijah Bryant. Naravno, tu je svo vrijeme Ergin Ataman. I Tomislav Mijatović kao pomoćnik.
Ista generacija
Efesu neće biti lako, jer prvaka će svi loviti u Beogradu. Prvo Olympiacos - uvijek neugodan kad stignu završnice - u polufinalu, a ukoliko se Efes probije u subotnje finale, tamo će ga čekati bolji iz klasika koji će odigrati u četvrtak Barcelona i Real Madrid.
Neće Efesu biti lako jer ima i velikih problema, kao i cijele sezone s ozljedama. Vasu Micića muči gležanj, Krunu Simona koljeno, a Rodriguea Beauboisa leđa. Upravo tim redom kako su ova tri igrača navedena postoji i šansa da se pojave u Beogradu na terenu. Kruno Simon, recimo, zna da mu je otišao menisk na koljenu, zna da mora na atroskopiju, ali da ju je pohodio, ne bi bio u stanju igrati Final Four. Prima Simon injekcije, koljeno će biti dovedeno u kakvo-takvo stanje da Simon barem malo može dati ruke svojoj momčadi. Ovo je Final Four, tu se igra i s pola noge...
Efes i Ergin Ataman imaju misiju uploviti među najbolje momčadi svih vremena. Znate onu priču po kojoj je Split proglašen najboljom momčadi 20. stoljeća. Nikada nije ostalo jasno je li to službena nagrada ili nije, ali je svakako Jugoplastika jedna od najvećih. Ne, broju trofeja, jer ih Real Madrid ima deset, a CSKA osam, ali kako je to bila ista generacija igrača, manje-više, možda je bolje pročačkati povijest i vidjeti tko se te momčadi koji su dominirale epohama, kao što, recimo, radi zadnje tri, četiri godine Efes.
Realno, najbolja europska momčad svih vremena trebao bi po tom kriteriju tako biti Varese, koji je sedamdesetih, od 1970. do 1979. pet puta bio prvak Europe i pet puta gubio finala. Real Madrid je od 1962. do 1969. godine četiri puta bio prvak Europe i još tri puta u finali, dok je CSKA od 1961. do 1971. četiri puta bio prvak i igrao još dva finala. Obradovićev Panathinaikos je između 2000. i 2011. pet puta bio prvak Europe, Cantu je bio prvak 1982. i 1983., Cibona je dva puta najbolja u Europi (1985. i 1986,), iza nje i Milano dva puta (1987, 1988.), tu je svakako u Maccabi koji je osvajao šest puta ukupno, ali je 2004. i 2005. to činio s onom supermomačdi u kojoj je važan faktor bio Nikola Vujčić. I da, Olympiacos je posljednji puta vezao dvije godine, osvajao 2012. i 2013. godine.
Posljednji ples
I baš zato je doseg Efesa velik. Jer u današnje vrijeme kad se momčadi mijenjaju iz sezone u sezonu, biti uzastopni prvak sve je teže, a najteže je imati ono što je imao Efes. Isti kostur nositelja već pet sezona. Zvuči kao neki daleki povratak u prošlost, ali financijska moć Efesa, obiteljski ugođaj koji u tom klubu vlada već godinama, jako je pomogao.
Pa pričekajmo četvrtak i subotu. Možda svjedočimo posljednjem plesu jednih od najvećih.