NBA liga poslala je jasnu poruku Europi, a nitko od glavešina ne usudi se postaviti im jedno jednostavno pitanje

Bili su tamo svi. I ljudi iz Eurolige, i ljudi iz FIBA-e. Stigao je i Magic Johnson. Pariz je ugostio Bullse i Pistonse, u utakmici koja je bila dosadna, ali je donijela glamour s ove strane Atlantica. Evo vam NBA. Zabavite se malo. Momčadi su se slikale ispod Eiffelovog tornja, otvorilo se neko igralište, opustošili su se mini barovi u Peninsuli, pokupovalo se sve što ima u Moncler dućanu. I nazad.

”Pričat će djeca o svjetlima arene, vježbat će krišom kod kuće neki štos. Ali već sutra, čim prođe neko vrijeme, samo će rijetko pomišljati na to”.

NBA je stigla na kratko u Europu, poslala je dvije momčadi koje vas neće podići na noge od uzbuđenja. Poslala je najjača liga svijeta - što je manje važno, ali je puno važnije da je to i najjača košarkaška organizacija na svijetu - jasnu poruku o tome kako nas vide. Bez obzira na to što su Europljani danas među najboljim igračima svijeta, a dobili su ih za sitan novac, pa sada na njima zarađuju milijarde. Stigao je u NBA u svoj protektorat. Jer, tako nas tretiraju, niti više niti manje. I to u centar svijeta. U Pariz. U grad kojemu se dive, u koje su najveći umjetnici bježali ne bi li dobili inspiraciju. Sada su bili tu da se pokažu, odrade posao i pokupe se kući. Samo godinu i pol uoči Igara, na koje će stići puni sebe po novo zlato. Jer, košarka je njihov sport. Iako više nemaju najboljeg na svijetu. Ali, imaju najbolji sustav na svijetu. I svi se ispred njih spuštaju na koljena.

Naravno, malo tko će zaustiti tom zgodom kako je to bilo daleko od onoga na što je Europa navikla i što može kreirati današnja košarka. Ne postoji niti jedna utakmica nokaut faze Eurobasketa iz Berlina koja nije bila bolja košarkaška predstava od tog cirkusa u Bercyju, a dodajmo tu i pokoju utakmicu kvalifikacija, kao onu Nikole Jokića protiv Giannisa Antetokounmpa.

I bojim se da nitko od tih glavešina iz Eurolige ili FIBA-e, nitko od tih uglancanih tipova koji su se trudili biti što bliže Adamu Silveru, ali i željeli opaliti neki selfie s Magicom, nije pitao jednostavno pitanje, “što ćemo s odštetama kad odvodite igrače”. Bio je tamo uz teren, pročitao sam i to, “budući najbolji igrač svijeta”. Ime mu je Victor Wembanyama, još uvijek igra u Francuskoj, dok na ljeto ne ode sa svih svojih 219 cm na NBA draft. Tamo će ga izabrati kao prvi pick, dat će neku siću u Metropolitans za koji ovaj sada igra, a onda će na čudesnom Francuzu u godinama koje slijede zaraditi milijardu. Dobit će i on sve silne milijune, ali oni koji su ga stvorili, koji su ga naučili da sa svom svojom visinom ne bude samo šeprtljavi dugajlija nego vješto oružje, pokupit će samo mrvice.

Jer je to tako postavljeno. Jer klimavci i kimavci sjede u odijelima po euroligama i fibama, vode neke neshvaćene bitke i trude se zabiti što dublje u rektum NBA ureda.

Jedna od dvije momčadi koje su trebale u tom cirkusu u Parizu pokazati “kako se to zapravo radi”, bili su i Detroit Pistonsi. Nekada velika NBA franšiza već je godinama u nečemu što jako pametno zvuči, premda nisam siguran je li iti jedan rebuilding, bučno predstavljen kao projekt na koncu baš ispao onakav kakav se najavljivao. Franšize pobjednika dogodile su negdje drugdje, a ne u, recimo, Philadelphiji.

Pistonsi se nadaju da bi oni mogli biti ti. I da će dobiti na lutriji drafta pravo da prvi biraju i da pokupe Wembanyamu. Jer već imaju u svojem dvorištu hrpu darovitih klinaca, iako mi nije jasno kako će ih sve jednog dana platiti, jer će mnogi od njih tražiti maksimalce nakon rookie ugovora, a onda će projekt ostati samo tlapnja, jer salary cap neće biti dovoljan za sve.

Tu je, u tom Detroitu, još uvijek, iako ga trenutačno razmatra kao potencijalni dodatak svojim ambicijama desetak NBA momčadi i Bojan Bogdanović. On je proteklog tjedna postao prvi Hrvat koji je ubacio preko 10.000 poena u osnovnoj sezoni i sad čeka trade. Pistonsi nisu zagrizli na prvu i posve je neizvjesno hoće li uopće ući u posao. Pa je Bogdanović trenutačno na raskrižju; ne zna niti sam hoće li do konca sezone igrati za prsten prvaka ili za posljednje mjesto. Jer i ono ima težinu.

Ili je sve to skupa “samo fol, jeftin trik”...