Početkom svibnja 2011. juniorska momčad KK Zagreb ostvarila je grandiozni podvig kojim se do današnjeg dana ne može pohvaliti nijedan drugi hrvatski klub. Odabranici Andreja Tesle osvojili su juniorsku Euroligu pobijedivši u finalu Žalgiris (76:65), a "male" je "mrave" do trofeja, uz Darija Šarića (MVP-a) i Dominika Mavru, predvodio - Mario Hezonja.
Tada šesnaestogodišnji mladić odabran je u najbolju petorku turnira, a njegov izvanserijski talent tih je dana bio u primarnom fokusu brojnih medijskih tekstova, odnosno razgovora među ljubiteljima košarke, što se dodatno intenziviralo tri mjeseca kasnije, nakon Europskog U16 prvenstva s kojeg se, osim sa zlatnom medaljom, vratio i s nagradom za najkorisnijeg igrača natjecanja. Golobradi klinac vrhunskog potencijala, atraktivnog stila igre i iznimne osobnosti nedugo potom ušao je u svijet seniorske košarke, te započeo turbulentni proces košarkaškog odrastanja i sazrijevanja, da bi u nedjelju, kao 28-godišnjak, s Real Madridom osvojio Euroligu - i ponovno zagazio na krov Starog kontinenta
Nasljednik Krune Simona
Real je u dramatičnoj finalnoj utakmici (odigranoj u litavskom Kaunasu) sa 79:78 pobijedio grčki Olympiacos i tako po 11. put u povijesti "kraljevskog kluba" postao prvakom Europe. Hezonjin pečat na novom velikom peharu u vitrinama madridskog kluba je neupitan budući da je u završnom okršaju odigrao istaknutu ulogu ubacivši 12 poena, uz tri skoka i dvije ukradene lopte. Gledajući cijelo doigravanje Hezonja je treći najbolji strijelac Reala (11,4 poena po utakmici), odnosno drugi najbolji po broju skokova (5,7), dok je u kategoriji ukradenih lopti - na vrhu liste najboljih. Ako pak promatramo osnovni dio sezone, Dubrovčanin se ističe kao igrač Reala s najvišim postotkom šuta za tri poena (47%).
Na tronu prvaka Europe Hezonja je "naslijedio" Krunu Simona, koji je prošle sezone osvojio Euroligu s Efesom. Od naših košarkaša, u razdoblju od hrvatske neovisnosti, na prijestolje najjačeg klupskog natjecanja Starog kontinenta, penjali su se još Stojko Vranković (1996.) i Damir Mulaomerović (2002.) s Panathinaikosom, Franko Nakić (1997.) s Olympiacosom, te Nikola Vujčić (2004., 2005.) i Bruno Šundov (2004.) s Maccabijem.
Pobjednički mentalitet
Ono što je posebno intrigantno u Realovu podvigu jest način na koji je momčad Matea Chusa stigla do europskog vrha. Madriđani su izgubili od Partizana u prva dva četvrtfinalna ogleda i opasno visili "na konopcima", ali su se vratili iz naizgled izgubljene situacije i trima pobjedama izbacili beogradski klub, da bi potom, u polufinalu, okrenuli rezultat protiv Barcelone u trećoj i četvrtoj četvrtini, a onda i u finalu dokazali da ih se nikad ne smije otpisati, te u zadnje dvije minute susreta nadoknadili zaostatak od -7 i priču, na koncu, iz infarktne završnice izašli kao pobjednici.
- Pobijedili smo u pet eliminacijskih utakmica u nizu. Kažem vam, niti jedna momčad na svijetu nema ono što Real ima. Ne govorim to zato što sam član ovog kluba neto zato što je on kroz povijest stalno živ, stalno se vraća, stalno želi i vjeruje. Kada se takvom klubu pridruži igrač s karakterom i karakteristikama koje ja posjedujem onda je jednostavno s tim ljudima igrati - rekao je Hezonja za SK nakon pobjede nad Olympiacosom, pa se osvrnuo na usporedbu s Realovim lanjskim osvajanjem nogometne LP:
- Cijeli klub je takav. Znao sam dosta stvari, ali sam se i sam iznenadio. Nogometaši, mi košarkaši, nogometašice, svi su nekako drugačiji što se tiče mentaliteta i gladi za naslovima. Stvarno je jednostavno biti igrač u ovom klubu.
Najzrelija faza karijere
Stvari, međutim, nisu uvijek bile tako jednostavne tijekom Hezonjine karijere. Od 2012. do 2015. bio je član Barcelone, gdje s, obzirom na tadašnju dob, ali i temperament, nije bio u prvom planu Xavija Pascuala. Iz katalonskog se kluba, preko Atlantika, uputio u svoju NBA avanturu. Orlando Magic ga je, početkom lipnja 2015. izabrao kao peti "pick" na draftu, a nakon tri sezone toplo-hladnog pristupa i slabih defenzivnih izvedbi, put je nastavio u dresu Knicksa, gdje također nije ispunio svoj potencijal i uspostavio kontinuitet. Početkom srpnja 2019. potpisao je dvogodišnji ugovor s Portlandom, a u studenom 2020. Trail Blazersi su ga "trejdali" u Memphis, odakle je, pak, otpušten nakon svega 20 dana.
Hezonja je uzeo "produženi godišnji odmor", a u trenucima kada je domaća sportska javnost već dvojila o tome ima li u njemu volje za bavljenje ozbiljnom košarkom, vratio se u Europu, potpisivanju za Panathinaikos. Sudjelovao je u osvajanju dvostruke krune, a onda, prema vlastitim riječima "razočaran i slomljena srca", otišao prema Unicsu iz Kazana.
U momčadi Velimira Perasovića doživio je comeback, prosječno je u VTB ligi zabijao 17,9 poena, uz 7,1 skokova i 3,5 asistencija, a proglašen je i najkorisnijim igračem prvenstva, te MVP-em All Star utakmice. Ljetos je potpisao za Real i prema svemu sudeći, u Madridu je pronašao sreću i započeo najzreliju fazu dosadašnje karijere. Pitanje sada glasi: može li napokon preuzeti ozbiljnije role i u reprezentaciji?
