Johannes Voigtmann, njemački reprezentativac, posjeo je u automobil u Moskvi psa i vozio 2.500 kilometara kad je odlučio da nema smisla više ostati u Rusiji i igrati za CSKA. Bilo mu je lakše, jer je suprugu i dva sina već ranije ostavio u Njemačkoj. U intervjuu koji je dao za njemački Kicker po dolasku u domovinu objasnio je i kako je “predsjednik Rusije odgovoran za brutalnu agresiju na Ukrajinu”, ali je i dodao još nešto, što je možda najbolja slika trenutačnog stanja sporta u Rusiji koja je zarobljena u zavjetu šutnje i od “slobodnog svijeta” ušla je u izolaciju za koju nitko ne može pretpostaviti koliko će trajati.
- Otvoreno sam razgovarao s ljudima iz CSKA i svi su pokazali razumijevanje za moju odluku. Nisu mi stajali na putu, kao što nisu stajali na putu niti drugim igračima koji su otišli. Moj je dojam da niti jedna službena osoba iz kluba na podržava ovaj rat. Čak suprotno, kao i u čitavom ruskom sportu, oni i sam klub ispaštaju zbog trenutačne situacije.
Voigtmann je bio odlučan u nakani da ode. Međutim, neki su ostali, neki u CSKA, neki u Zenitu, ali i oni u Uniksu, još uvijek dvoje. Velimir Perasović je trener, Mile Karakaš pomoćni trener, Mario Hezonja igrač. Uz njih trojicu i dalje su u Kazanju Amerikanac O.J. Mayo i Nigerijac Tonye Jekiri.
Svi čekaju 21. ožujak za kada je Euroliga predvidjela da će imati konačnu odluku što će biti s tri ruske momčadi kojima je, za sada, zamrznut status.
Velimir Perasović je u izazovnoj situaciji, jer on je ostao u Rusiji, kao i većina trenera stranaca ruskih klubova. Međutim, sin Ivan igra u Litvi. Antiruska histerija na cijelom Baltiku je velika, a Ivan zna da mu je otac u Rusiji.
Euroliga je u međuvremenu donijela neke odluke, pa od nekih odustala, a Jordi Bertomeu, direktor te lige na odlasku, želi sada iskoristiti ovu situaciju da od podjeljene Eurolige u kojoj je za većinu klubova on najveći problem, pokuša ishoditi nešto bolju poziciju. Možda i ostati direktorom i nakon lipnja kad mu istječe mandat, iako, po svemu onome što se može razaznati ta okolnost nikako ne bi bila bila dobra za košarku, za većinu euroligaša, jer s njom bi se složili tek španjolski klubovi, vjerojatno i Srbi.
Srbija je postala veliki ljubimica Berotmeua, čak tolika da se svim silama trudio ne bi li Final Four prebacio u Beograd. Jer, od njega je Berlin želio odustati, zbog Covid mjera, ali i zbog činjenice da će Berlin ionako u rujnu biti domaćin nokaut faze Eurobasketa.
Bertomeu se pravdao kako je Beograd izvan EU i kako će tamo biti pune tribine, ali i navijači će moći u Beograd bez obzira koje su cjepivo primili. I kinesko i rusko, koje, pak, u Berlinu ne priznaju.
Nije to jedini razlog zašto je Bertomeu toliko agitirao za Beograd, zašto je, uostalom, njegova ideja bila da ruski klubovi budu domaćini u Beogradu. Euroliga je plasirala ovih dana dokumentarac o Željku Obradoviću, sadašnjem treneru Partizana, pod nazivom “Povratak”, a pojavila se i informacija kako bi u Euroligi najesen, ukoliko neće tri ruska kluba moći igrati, trebalo biti mjesta i za Partizan, uz Virtus i Valenciju, a kad oni to ne bi ishodili na parketu, u završnici Eurokupa, onda bi se mogla smisliti za nekog od njih i pozivnica.
To lutanje Eurolige, neka siva zona, pokazuje najbolje zašto je Katalonac koji više od dva desetljeća vodi Euroligu jedan obični kalkulant.
Sve je bilo jasno onoga trenutka kad je Bertomeu prije nekoliko godina posjetio Zagreb, jer je tada još Cedevita bila u Euroligi. Sastanak su željeli i u Ciboni, Aco Petrović je tada bio čelnik kluba, a Cibona je, podsjetimo, bila jedan od osnivača Eurolige na prijelazu stoljeća i imao je Bertomeu barem neke moralne razloge da sasluša Cibonu. Nije ga bilo briga, nije imao vremena...
A sada je bacio kocku. U Beogradu će se igrati Final Four, Rusi su na ledu, nitko ne zna kako izgleda ljestvica Eurolige, računaju li se rezultati ruskih klubova ili ne, nitko ne zna je li VTB banka još uvijek sponzor Eurolige, a malo tko zna koliko će ruskog kapitala sudjelovati u organizaciji Final Foura u Beogradu.
Jordi Bertomeu ili dva desetljeća petljanja. Dva desetljeća u kojima je košarka postala nešto manji sport nego je to bila prije toga u Europi.