Proslavljeni košarkaški reprezentativac BiH i bivši igrač Cibone Dževad Alihodžić, čovjek koji je cibonaš u duši, bio i ostao, jer je u zagrebačkom klubu proveo najveći i najbolji dio karijere, boravio je proteklih dana u Ulcinju na Mundijalu prijateljstva, na okupljanju bivših sportaša iz zemalja regije u organizaciji sportskog entuzijasta Pavla Pepđonovića. Iskoristili smo priliku za razgovor o košarkaškim prilikama u Hrvatskoj, BiH i u njegovoj Ciboni.
- Ovo je okupljanje opet pokazalo da imamo zajedničke teme, to je način za ostvarivanje pozitivne energije u ovom ludom svijetu gdje svatko gleda samo vlastiti interes. Svijet ide u nekom krivom pravcu, to projicira manjina da se okoristi kreiranjem te atmosfere. Ne znam, pomalo sam pesimističan, svijet ide ka razdvajanju umjesto spajanju.
Alihodžić je trenutačno na funkciji u Košarkaškom savezu BiH:
- Involviran sam u sve u BiH, trenutačno sam nešto više od godinu dana generalni tajnik KS-a BiH. Košarka je moj život, želim iskustvom, znanjem i vezama dati doprinos košarci koja je bila na dnu, stagnirala je, nije bilo atmosfere, rezultata, vladala je neka melankolija. Osjetio sam da trebam unijeti novu energiju. Zadovoljan sam napretkom nakon više od godinu dana jer je košarka opet u fokusu javnosti. Na krilima rezultata su se i klubovi počeli dizati. Raduje me što Bosna igra ABA ligu, a ima respektabilnu momčad. Fokus na košarku se vratio poslije Eurobasketa, mediji i publika su zainteresirani, sve je više mladih. Zadovoljan sam, vidim da je košarka na dobrom tragu. Volio bih da se to dogodi i u Hrvatskoj.
Hrvatska i BiH međusobno su odlučivale o odlasku na Euro:
- Žao mi je što je netko morao otpasti, BiH ili Hrvatska, jer sam siguran da bi i Hrvatska napravila nešto na Eurobasketu. Sad su u savez došle nove snage, Kruno Simon, Marko Tomas... Oni imaju snagu, energiju i znanje i treba im dati podršku. Talenata u Hrvatskoj uvijek ima, treba biti strpljiv neko vrijeme uz kvalitetniji rad. Hrvatska se mora vratiti jer je nivo bio nizak. Svjedok sam onih vremena kad sam kao mlad došao u Cibonu, tada s Knegom, Nakićem, Čuturom, Cvjetičaninom... Pamtim ta vremena kad su Zagreb i Hrvatska živjeli košarku. Ljudi su bili opsjednuti. Igrali smo pred punim dvoranama i Euroligu, Cibona je bila praćena. Nažalost, da se to vrati na taj nivo treba postojati koordinacija u klubovima među ljudima koji žele raditi. Grad treba dati podršku, HKS, država. Beograd ima dva euroligaša s podrškom, to što se dešava s Partizanom i Zvezdom ne bi bilo moguće bez podrške države. Ne bih tu sad ulazio u političke dubioze koje tamo postoje. Grad Zagreb to treba podići na nivo jer za Cibonu navija pola Hrvatske i regije, svi oni koji pamte ta vremena i dva naslova prvaka Europe. Mora se igrati Europa da se srijedom i vikendom gleda vrhunska košarka. Kultura i sport su potrebni, čovjek je socijalno biće. Klub tog imena mora se vratiti, Zagreb mora imati Euroligu. Litva i Kaunas nisu bogatiji i bolji od Hrvatske i Zagreba, to mi nitko ne može reći. Ne pričam tu o Panathinaikosu, Realu, o Ateni i Madridu. Treba nam korektan budžet za vrhunsku košarku. Nije to prevelik novac za grad kao Zagreb i Hrvatsku kao državu. U Bosni su napravljeni pomaci, ali ne bi išlo bez podrške lokalne zajednice i države.
Mora postojati zajednički interes, smatra Alihodžić:
- Ne može klub sam niti grad sam, neka se sinergija mora stvoriti. Žao mi je što se Cedevita i Cibona nisu svojedobno dogovorili jer su ljubav i ekonomska moć gospodina Tedeschija to bili u stanju učiniti. To je bila velika, ali propuštena šansa. Sad bi Zagreb imao ekipu za Euroligu, tu je trebalo doći do dogovora svih struktura, da su svi zajedno vidjeli viši cilj. Ovako se zbog nebitnih sitnih neslaganja dogodilo to da je Cedevita otišla u Ljubljanu.
Hoće li se ikad u ovim "našim državama" dogoditi da imamo nekadašnji sjaj?
- Bojim se da se nikad neće ponoviti da Bosna, Partizan, Jugoplastika, Cibona drmaju u Europi. Svjedok sam tog vremena, tada su bila bolja vremena. Igrači tada do 28 godine nisu mogli i inozemstvo i stvorena je enormna koncentracija kvalitete. Svi su svoje najbolje igrači davali doma dok sada djeca već nakon srednje škole idu na fakultete u SAD. Veliki je odljev igrača već od 15-16 godina. Onaj je koncept bio odličan. Danas je Partizan doveo sve igrače izvana i to je krivi put. Ja se s njima ne mogu identificirati, tako sam odgojen. Volim vidjeti takve ekipe kao što su Žalgiris, koji ima 70 posta svojih igrača. Kako su Moka Slavnić i Vlado Đurović stavili Dražena s 15 godina u momčad? Danas se ne čeka, odmah se želi rezultat, a to ne ide tako. Mlade treba gurati u vatru da se kale kroz utakmice. Sad se kupuju cijele momčad vani. Struka to mora drugačije. Tako je nažalost u svim državama bivše Jugoslavije, tako je čak i u Srbiji koja, kao, prednjači. To je univerzalna priča ovih prostora. Ja bih pokrenuo suradnju klubova i saveza svih "naših" država, tu bi svi profitirali. Sportski i ekonomski svakako smo osuđeni jedni na druge, ma tko što o tome mislio. Imamo taj veliki bazen i to se može iskoristiti na dobrobit košarke. Sad nemamo kvalitetu, nažalost, iako imamo talenta koji nikad neće nestati. Kompleksni je problem, moramo nešto učiniti jer ćemo i dalje ići silaznom putanjom. Nema jake košarke bez jakih klubova, Cibone, Zadra, Splita, tako je i u BiH.
Nekad je sve bilo puno bolje, smatra Alihodžić:
- Veći dio života sam cibonaš, sad sam tužan i ogorčen jer Cibona zadnjih godina ne igra niti finale PH. A kakav je to bio klub, to je nedopustivo. To je sad kao normalno, nitko o tome ne piše da ne može tako i da je normalno da Cibona ne igra čak ni finala PH.
Koliko je problem košarke BiH da velik dio domaćih igrača odlazi i igra za Hrvatsku, Srbiju?
- Nije samo da Hrvati odlaze u Hrvatsku, a Srbi igrati za Srbiju. Oni odlaze jer nemaju uvjete u BiH, mnogi odlaze, a mogli bismo imati odličnu reprezentaciju. Nije istina da ti igrači ne vole svoju matičnu državu, sami smo krivi, Savez i svi. Mi 30 godina nakon samostalnosti nemamo sistemski riješeno financiranje, nemamo ni banku osiguranu unaprijed od nekog, skupljala su se sredstva po principu ‘snađi se sam‘. Tako klinci ne mogu napredovati, treba napraviti program rada, financije su nedovoljne. Ako se ne ulaže, mladi igrači odlaze jer ne mogu napredovati i ako mogu igrati za Srbiju, Hrvatsku, oni odlaze. Ovo smo ljeto bili na rubu da se otkažu sva natjecanja mladih jer nismo imali novac ni za pripreme. Ne skrivamo se iza toga, mladi bi ostajali da imaju uvjete. Da imaju doma sve, ne bi odlazili. Bilo bi odlazaka, ali ne toliko. Ne možemo nekog na silu zadržati u ovim uvjetima. Trebamo ih stvoriti.
BiH je sad napravila rezultat koji sve to malo može podići.
- Može, nakon uspjeha na Eurobasketu. No ako se uvjeti ne poprave, bit će to samo bljesak. Imamo sad inicijalnu kapislu, taj rezultat. Ozljede nas nisu mazile, moglo je i bolje. Ipak, to sistemski treba riješiti.
Alihodžić se sjeća boljih vremena provedenih u Ciboni:
- U Ciboni sam imao učitelje, asove, učio sam ranije i od Kićanovića, Moke Slavnića... Ali emotivan sam prema svojima iz Cibone. Meni su kao mladom igraču u Ciboni bili uzori Knego, Nakić, Čutura, Ušić, Sunara, bili su mi kao starija braća. Bojim se da se takvo nešto neće ponoviti. Vrijeme provedeno s tom generacijom je bilo nešto posebno, oni su me svojim ophođenjem stvorili kao igrača i čovjeka. Sistem vrijednosti je bio drugačiji.
Alihodžić je u Cibonu došao u turbulentno ratno vrijeme:
- Istina je, imao sam tada dosta ponuda, došao sam još za Jugoslavije. Igrajući za Bosnu, škola mi je bila u Zagrebu igranje protiv pokojnog Dražena, to je meni bilo čudo. Mlad sam bio u momčadi Bosne, osjetio sam moć Cibone. I u drugim sportovima smo bili vrh. Kad sam shvatio da mogu biti dio Cibone i suigrač mojim idolima, nisam nimalo dvojio. Unutarnji instinkt mi je rekao da moram u Cibonu. Knegu sam posebno volio. On je igrao tako lagano, on je imao sve. On je bio poseban, nije "bio Tkačenko", on mi je bio uzor. Lijepo ga je bilo gledati. To mi je bio najbolji period tih prvih šest godina u Ciboni. Ti su igrači bila gospoda i zato sam bio i ostao u duši cibonaš.
Koliki je danas jaz između europske košarke i razvikane NBA lige?
- Ja NBA uopće ne pratim, siguran sam da tamo ima igrača koje možeš nabrojiti na prste dviju ruku koji bi bili super za neku odličnu europsku ekipu. Malo bi ih bilo dominantnih u Europi. Stojim iza toga da je u Europi teže igrati nego u NBA-u. To su zapravo dva različita sporta. U Europi moraš biti svestran igrač, kao Dejan Bodiroga. Antetokounmpo je na Euru igrao za Grčku, pa nije briljirao. Takav bi igrač, ako je NBA takvo čudo, sam trebao dovesti Grčku do finala, a ja to nisam vidio. A među najboljima je u Americi. NBA je priča za sebe, no to su dva različita sporta. Sve je isto, lopta, tu je koš, tabla, igrači, ali je sve drugačije.
Zašto je Srbija uspješnija, malo i Slovenija, a ostali nisu godinama u reprezentativnom planu ništa napravili. Dončić je ekstraigrač, a da nije bilo Dragića ne bi nikad bili prvaci. Dončić, ma kako dobar bio, ne može sam, to se vidjelo i sada na Eurobasketu. Svi smo mislili da će Srbi uzeti zlato, i ja sam mislio. No možda je i Srbija sad u padu, možda su samo kiksali. Vidjet ćemo. Nije ni hrvatska košarka preko noći pala, nego je godinama padala. U Srbiji je košarka sport broj jedan, ali ne znam kako će dalje, upitno je kako će i oni proći ovu kalvariju.
Je li Nikola Jokić je najbolji na svijetu?
- Po onome što igra, jest. On nosi potpuno prosječnu ekipu do prstena i finala. Bez njega ne bi bili ni u osam najboljih, a kad jedan igrač od prosjeka pravi razliku, onda je sve jasno. On na terenu sve pokazuje iako je na Eurobasketu bilo drugačije. Dogodilo se. Njegova je statistika moćna, on je netipičan igrač. Ima fizičke predispozicije, puno igra, uvijek je u kontaktu, a ne ozljeđuje se i nitko ga ne može izbaciti iz reketa.
Cibona i hrvatska košarka odavno su "izbačene iz reketa". Kako se vratiti?
- Stvarno bih volio da se Cibona i Hrvatska vrate. Imam povjerenja u ove nove ljude, talenata ima, treba biti strpljiv, samo neka bude razuma. Priča se o dolasku Bojana Bogdanovića u Cibonu i to bi bilo čudo. Bogdanović bi to sve podigao, volio bih da dođe, bila bi to neka nova razina. Lakše bi dolazili igrači, pojačanja. Grad i navijači to zaslužuju jer je Cibona uz Maccabi imala najdulji staž u Ligi prvaka. Nije to mala stvar. Neka mi netko kaže da se ne može skupiti budžet kao što ima jedna Alba Berlin...
U vezi s Bojanom Bogdanovićem, Alihodžić je iznio jedan "heretični" podatak:
- Bogdanović je čudo od igrača, ali je njegov otac Mario bio puno bolji. Imao je bolju ruku, bio je ubojica. Tako je s Nikolom i Borom Vučevićem, koji je zakucavao s rukom do ramena u obruču. Tad nije bilo društvenih mreža, nije sve bilo do u detalje praćeno, ali sam bio svjedok svega toga.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....