Sjećate li se one salve uvreda koje je stigla na račun hrvatske reprezentacije kad je prije samo tri tjedna svladala Poljsku u Varšavi sa 72:69, nakon što je u prvom poluvremenu zabila 20 poena i gubila deset poena razlike. Kakvi Poljaci, zaključili su tada mudri komentatori.
Eto kakvi. Dovoljno dobri da zaigraju u polufinalu najjačeg Eurobasketa u povijesti i pri tome izbace Sloveniju u četvrtfinalu. S Lukom Dončićem. Dok su na terenu ludovali Mateusz Ponitka, A.J. Slaughter i Michal Sokolowski, uz teren je stajao, rukovodio akcijama i emocijama jedan naš dečko. Dobro, ima on 46 godina i nije baš dečko, iako malo bi mu tko dao tih 46. Igor Miličić je Brođanin, talentirani playmaker koji je nakon odrastanja u Splitu igrao posvuda i na koncu se skrasio u Poljskoj. Tu je izgradio i igračko, ali i trenersko ime. Bio je prvak, trener godine, tu je i sada i izbornik. Tu se i oženio, ima trojicu sinova, sve odreda buduće košarkaše.
I u Berlinu je ispisao rezultat karijere. Poljska je u transu, Poljska nije bila u polufinalu 51 godinu, zapravo bilo je to posljednji puta točno onda kad je Krešo Ćosić postao prvi puta MVP. Igor Miličić se tada nije niti rodio.
Prošlo je podne četvrtka, malo sam pričekao za poziv, misleći, bila je duga noć. Igor Miličić se javio iz hotelske sobe u Berlinu...
"Hvala na čestitkama, ali evo, upravo sam duboko u skautingu Francuske. Nismo se nadali da ćemo doći do njih u ždrijebu, pa tek sada proučavam što i kako protiv njih. Nemamo u stožeru osobu za skauting, pa to radim sam, zato sam i morao biti pažljiviji u slavlju od ostatka reprezentacije nakon pobjede nad Slovenijom."
Dobro, ali proslavilo se, moralo se.
"Bili smo kod mene u sobi, ja sam malo štekao, jer sam znao da me već ujutro čeka ozbiljan posao, ostali imaju slobodno."
Je li uopće svjestan postignuća kojega je potpisao, koje su mu se emocije vrtjele po glavi kad je zagrlio suprugu nakon utakmice, kad je ostao sam sa sobom nakon svega.
"Ma, još nije sjelo na svoje mjesto. Mislim da će mi se sve tek posložiti u glavi, kad sjednem u Rovinj na plažu, kad sve ovo prođe. Jednostavno, ne smijem sada razmišljati o bilo čemu što je ostalo iza nas, nema smisla sada razmišljati o tome kako smo zaustavili Dončića, jer moje su misli usmjerene sada na Goberta i Yabuselea."
Dobro, ali obrana na Dončiću bila je sjajna. Nešto je slično patentirala Hrvatska na onom pokusu u Celju. Dončiću je zatvorena desna strana, usmjeravalo ga se ulijevo, a nakon bloka kojega bi dobio, centar je morao visoko pomoći.
"Mi smo to radili jako dobro cijelo vrijeme. Nismo mu dali da ide udesno, centar je bio visoko, mogu reći da smo taj dio odradili generalno odlično."
A tu je u obrani srce ove momčadi, Michal Sokolowski. Za ovog novinara prvi defenzivac Eurobasketa. U toj Varšavi prije tri tjedna čovjek je natjeravao Bojana Bogdanovića kao gladni pas. Kad sam Bogdanovića pitao za tu obranu Sokolowskog, kazao je, "svaka mu čast". Sada je tog momka osjetio i Luka Dončić. Iako je jasno da su u prvom planu poljske senzacije Mateusz Ponitka, koji je bio Luka Dončić u četvrtfinalu, uostalom, niti Dončić nije mogao do triple-doublea, a Ponitka jest, kao što u fokusu i A.J. Slaughter koji u zadnjim utakmicama za Poljsku igra briljantno, Sokolowski je nekako ostao u drugom planu, ali...
"Ma znate kako ja to volim reći. Ova naša reprezentacija igra na pogon dvoglavog zmaja. Na pogon Ponitke i Sokolowskog. Sokolowski igra obranu za trojicu u svakoj utakmici, a Ponitka igra takav napad."
I tu se onda dođe, uz jasno raspoređene ostale uloge, do onog što se kolokvijalno zove "kemija".
"Da, igramo s jajima velikim kao lubenicama i srcem kao mjesecom."
Iako, malo je tko vjerovao. Igor Miličić je krenuo u ovu kampanju s velikim nepovjerenjem poljskih medija, ali kako je vrijeme išlo prema naprijed, čini se da je on time skinuo tonu pritiska s momčadi, preuzeo je sav teret na svoja leđa, i ispalo je - za udžbenike.
"Na meni je bio najveći pritisak, ali ništa manji nije bio na Ponitki. Kako sam se nosio s time? Pa pokušao sam raditi svoj posao najbolje što mogu, jer to je jedino što sam bio u stanju. I pokušao sam se isključiti od svih medijskih napisa, nisam na to uopće obraćao pažnju."
Taj Ponitka je debelo na početku ljeta stavio potpis na ugovor s Reggio Emilijom na 180.000 eura, što u ovom trenutku izgleda kao da je požurio.
"Ne mogu to komentirati, ali ne sumnjam da će ponuda biti."
A što će biti s Igorom Miličićem? Sada ga se Poljaci neće željeti odreći na klupi reprezentacije, a on nema niti klupski ugovor. Možemo li ga jednog dana očekivati u hrvatskoj košarci? Uostalom, iako o tome nije govorio, Igor Miličić je bio, recimo, dostupan Ciboni kad su se pokazivala vrata Ivanu Veliću. Broj telefona Igora Miličića su u klubu dobili baš preko novinara. Odabrali su, ili su morali odabrati zbog tadašnjih tijesnih veza sa Zvezdom, čitaj Nebojšom Čovićem, Vladu Jovanovića. Vladu Jovanovića?!
"Ne razmišljam o tome, niti sam imao prilike razmišljati svih ovih godina. Nešto konkretno se po tom pitanju dogodilo samo jednom kad me je prije nekoliko sezona zvao Veljko Mršić da mu budem pomoćnik. Tada zbog obitelji to nisam mogao prihvatiti."
Kad se podvuče crta na ovaj spektakularni Eurobasket, čini se da su u svom zvjezdanom kaosu kojega smo svjedoci do polufinala stigle one reprezentacije koje su najviše uspjele biti - momčad?
"Vjerujem da je to tako, jer u turniru su još uvijek žive reprezentacije s dobrom taktikom, ali i reprezentacije koje su momčadi. One koje su u sve to uklopile zvijezde, te najbolje prolaze. Iznad svega mora biti momčad. Puno je ovdje bilo reprezentacija koje imaju individualnu kvalitetu, ali o končanom redoslijedu odlučuju taktika i koliko je svaka od tih reprezentacija na kraju dana momčad."
I dobro, što će složiti za Francuze? One koji imaju taj privilegij da vanjski igrači mogu promašivati do mile volje kad je na svakom skoku u napadu, spreman za prikucati, za popraviti Rudy Gobert.
"Nije to jedini ključ njihove igre, imaju oni dosta toga. Heurtel zabija i razigrava, tu je Yabusele na četiri, imaju širinu. A sada, nešto ćemo složiti za sve njih, vidjet ćemo hoće li biti dovoljno."
Već sada je dovoljno. Sve više od toga bila bi magija. Kad bi Poljaci dobili jednu od dvije koje su ostale za odigrati, značilo bi da imaju medalju. Hej, medalju!
I da bi se, gle čuda, prvi puta nakon 1995. jedan Hrvat okitio medaljom na velikom natjecanju. I to ne klupi neka razvikane reprezentacije s hrpom NBA igrača. Poput, recimo, Hrvatske. Poljaci, pazite, nemaju niti jednog igrača u Euroligi, kamoli u NBA ligi.
Ali, imaju trenera. Koji je Hrvat. Znate onu mantru kako Hrvati nemaju trenere. Nemaju, kako da ne.
Usput, Igor Miličić je u krugu izbornika koji će se boriti za medalje i debelo najmlađi. Gordie Herbert na klupi Njemačke ima 63 godine, Sergio Scariolo na klupi Talijana 61, a Vincent Collet na klupi Francuza 59. Igor Miličić 46.
Na sreću samo 46. Jer, jednog dana će i ovdje, kod nas, doći na red. Što prije, to bolje. Zašto nije do sada, pitate se. I mi. Kažem vam, Cibona ga je imala na pladnju prije godinu i pol dana. Ali, igranke su tamo bili drukčije...