Lorenzo Brown je Španjolsku doveo do europskog zlata više nego je tome pridonio bilo koji njegov suigrač. I manje nego je to zasluga Sergija Scariola, sjajnog talijanskog stručnjaka koji je mijenjao obrane kao nitko na Eurobasketu, koji je igrao šah s bilo kojim suparnikom na protivničkoj klupi i nakon svih bitaka je izašao kao ukupni pobjednik.
Kako se MVP nagrada dijeli, ipak, samo onima koji su dresu izašli kao pobjednici i kako u Španjolskoj baš nitko nije izoliran kao onaj ključni čovjek zbog kojega je zlato tu, bez ikakvih potpitanja - recimo, takav je slučaj bio s posljednja dva MVP-ija, Goranom Dragićem 2017. i Pau Gasolom 2015. - trebalo je pronaći najboljeg.
Izbor akreditiranih novinara pao je na Willyja Hernangomeza, koji je turnir završio na prosjeku od 17,2 poena i 6,9 skokova. Lorenzo Brown, doduše, ima za nijansu slabije brojke, zaustavio se na 15,2 poena i 7,6 asista u prosjeku na devet odigranih utakmica, ali...
Gola statistika
Da Lorenzo Brown nije uzeo loptu u ruke kontra Litve na samom koncu utakmice, pa još više u produžetku, pitanje je bi li Španjolska igrala među osam najboljih, jer je od Litve gubila osam poena razlike u posljednjoj četvrtini. Finska prednost od 15 poena viška se okrenula u manje-više momčadskoj partiji, ali je Brown opet bio ključan kad se u polufinalu Njemačka dokopala sedam poena viška, a onda je Brown preuzeo konce utakmice do kraja i Njemačku doveo do finala. U kojemu je opet Brown držao Francuze na pristojnoj razlici, nakon što je Španjolsku u ključnu prednost doveo svojim šuterskim nizom Juancho Hernangomez.
Bio je u svim tim situacijama i Willy, no nekako je ostao dojam, pustite sad statistiku, kako je Lorenzo Brown bio ona nit na terenu koja je presuđivala.
I zašto onda nije MVP?
Ima tu svega. Ne bih se okladio da su neki novinari gledali golu statistiku u kojoj je Brown bio za tu nijansu slabiji od Willyja, dosta ih je glasalo baš na poluvremenu finala, jer to je bio “deadline”, dok se tada činilo da Willy igra bolju utakmicu. Međutim, ima tu još nešto.
Nekako se stekao dojam da su akreditirani novinari jedva dočekali da mogu nekom originalnom Europljaninu udijeliti nagradu za MVP-ija, a ne tipu koji je postao Europljanin prije dva mjeseca. I koji je Amerikanac, da ne bude zabune. I koji, također da ne bude zabune, za razliku od europskih superstarova - koji su već davno okončali turnir, poput Nikole Jokića, Giannisa Antetokounmpa ili Luke Dončića - nije uspio u NBA ligi.
I sada će takav biti MVP samo našeg turnira?!
E, pa neće ići. Neće ići i zato jer bi to bilo prvi puta nakon 1973. kad da je neki naturalizirani igrač postao MVP na Eurobasketu. Zanimljivo, tada, prije 49 godina bio je to Amerikanac kojeg su naturalizirali Španjolci, Wayne Brabender. Međutim, kad je J. R. Holden donio Rusima pobjedu u finalu Eurobasketa 2007. godine, baš protiv Španjolaca, MVP je postao Andrej Kiriljenko. Jer, Holden je pogodio ključnu loptu, ali Kiriljenko je bio lijepilo one Rusije.
Dojmljiviji je bio i Jokić
Gregor Fučka, originalno Slovenac, bio je MVP na Eurobasketu 1999. u dresu Italije, ali Fučka je i mlađe kategorije igrao za Italiju i nije bio u tretmanu naturaliziranog igrača.
Pa, zašto bi to onda bio Brown?
Ako je FIBA dozvolila da svaka reprezentacija može imati naturaliziranog igrača, zašto onda, kvragu, taj ne bi mogao, ako jest najbolji, biti i izabran kao najbolji?
A Lorenzo Brown je bio najbolji. Kad se već nije mogao birati Sergio Scariolo.
Nije manje kontroverzi izazvao niti odabir najbolje petorke. Vjerojatno tu nije bilo spora oko tri imena, jer manje-više svi bi u pet najboljih stavili Willya Hernangomeza, Lorenza Browna i Dennisa Schrödera, no za preostala dva mjesta bilo je svakojakih ideja. Na koncu su izabrani Rudy Gobert (jer morao je, valjda, biti netko od finalista Francuza), ali i Giannis Antetokounmpo koji je s Grcima ispao u četvrtfinalu. Doduše, Giannis je zaključio Eurobasket kao najbolji strijelac (29,3 poena u prosjeku), najbolji po valorizaciji u prosjeku (32,7) i ima to nekog smisla, iako su neke partije koje je odigrao Luka Dončić, posebno ona protiv Francuske i njegovih 47 poena, barem za mene, bile dojmljivije. Pa i neke Nikole Jokića, dok tu ne treba zaboraviti niti Laurija Markkanena.
No, dok se još oko Giannisa nema što proturječiti argumentima, upitno je mjesto Rudyja Goberta. On je tek peti skakač Eurobasketa (9,8) i četvrti bloker (0.5). Ostalo nije vrijedno spomena, posebno ono što je Rudy odigrao u finalu.
Međutim, svaki je izbor - tako i ovaj - uvijek subjektivan. Iako je proveden na vrlo širokom krugu ljudi koji bi trebali biti upućeni u ono što se zbivalo u protekla tri tjedna...