DAMIR KRAJAC Cropix
DOBRO SMO SE DRŽALI

Poraz od Poljaka je bolan, ali ovo je jedini put! Jednom bi moglo biti doista dobro, možda već 2025.

Koliko god sada bilo teško, svaka će utakmica od ovih momaka raditi bolje igrače...
Piše: Tvrtko PuljićObjavljeno: 14. studeni 2022. 14:33

Držali smo se s Poljacima, polufinalistom Eurobasketa tri četvrtine u egalu. Imali smo i šut Tonija Perkovića za minus tri, a to bi na donijelo nadu da u veljači možemo s dvije pobjede nad Švicarskom i Austrijom zaključiti uvodnu skupinu na prvom mjestu. Imali smo i energiju, borbenost, pa i pune tribine. Dobili smo, konačno i playmakera koji razigrava cijelu momčad.

I nismo uspjeli.

Sedam trica su u zadnjoj četvrtini strpali Poljaci, kojima nije bio Slaughtera i Ponitke, dva najbolja igrača s Eurobasketa, ali tko je sve nama falio od momčadi s Eurobasketa, pa i od one koja je sredila Poljake u Varšavi, bolje je i ne prisjetiti se. Uostalom, kada smo u kolovozu svladali Poljsku u Varšavi sa 72:69 jedina trojica iz te vrste koja su zaigrala u nedjelju, dakle Roko Prkačin, Toni Perković i Dominik Mavra, sadašnji kapetan, nisu onda niti ulazili u igru.

Bili smo u nedjelju u utakmici tri četvrtine, nešto patili u trećoj, ali se još držali, da i kombinirano smo u drugom dijelu primili 53 poena. Odnosno, prvi preduvjet za pobjedu o kojemu je pričao Aco Petrović bila je tuča i energija. I dok smo tukli i trčali u oba smjera u prvom dijelu, u nastavku više nismo izdržali. Uostalom, Poljaci su, prije svega kroz tranziciju i vanjski šut stigli na 85:70, s kojih više nije bilo povratka.

Šteta zbog ugođaja koje su osjetile i tribine, jer budimo iskreni, da je netko prije samo par mjeseci kazao kako će u nekakvim pretkvalifikacijama za kvalifikacije Draženov dom biti krcat, što biste na to kazali?

I u trenucima kad je počelo curiti, publika nije bila negativna, što je za pohvalu, ali nje biti niti glasna, jer malo je tko vjerovao. Puno se tu godinama unazad nakupilo rana i ispred svih je težak put prema naprijed.

Ali, kako je to s navijačima, tako je to i s igračima, pa i cijelom strukom koje se uhvatio Aco Petrović. Ovo je jedini put, drugog nema. Primarna selekcija je napravljena, ako netko bude iskočio u međuvremenu, bit će pod povećalom, a svakako će se za sljedeća okupljanja nastojati dovesti, vajlda tada oporavljane Karla Matkovića i Lovru Gnjidića, možda stigne i Dragan Bender, a ovisit će od euroligaških okolnosti hoće li tu biti Mario Hezonja, Jaleen Smith, dok treba vidjeti i što je s Antom Žižićem. Na sve to treba nalijepiti Darija Šarića i Ivicu Zupca, vidjeti i kako će ići s vremenom odluka Bojana Bogdanovića o umirovljenju, jer nekako je dojam da bi se s njim moglo još popričati. Treba vidjeti i kakav je status Luke Šamanića.

I to je Hrvatska. Koja, eto, ima neku mladost, energiju, koja je svakako dobila u Borni Kapusti smisao i vic u igri kojega smo tražili godinama, pa se za nešto tu može uhvatiti.

Hrvatska u punom sastavu sposobna je ući u boj sa svakim. Hrvatska bi kroz ove dvije utakmice i prozor u veljači trebala postati sposobna svake kvalifikacije odraditi bez ozbiljnih problema i bez lutanja u izboru igrača.

To je jedini ispravni put. Koliko god sada bilo teško, svaka će utakmica od ovih momaka raditi bolje igrače i svaki od njih će shvatiti kad bude dolazio u reprezentaciju da stiže u tim. A ne na usputno okupljanje s puno grča.

Ako je cijena poraza od Poljaka bilo baš to, ako ćemo morati i usred ljeta igrati protiv nekih nekošarkaških zemalja u građenju nekog novog identiteta naše košarke, onda je to prihvatljiv ceh.

Jednom bi moglo biti doista dobro. Možda već 2025.

Linker
14. studeni 2022 22:43