Poraz od Poljaka je bolan, ali ovo je jedini put! Jednom bi moglo biti doista dobro, možda već 2025.

Držali smo se s Poljacima, polufinalistom Eurobasketa tri četvrtine u egalu. Imali smo i šut Tonija Perkovića za minus tri, a to bi na donijelo nadu da u veljači možemo s dvije pobjede nad Švicarskom i Austrijom zaključiti uvodnu skupinu na prvom mjestu. Imali smo i energiju, borbenost, pa i pune tribine. Dobili smo, konačno i playmakera koji razigrava cijelu momčad.

I nismo uspjeli.

Sedam trica su u zadnjoj četvrtini strpali Poljaci, kojima nije bio Slaughtera i Ponitke, dva najbolja igrača s Eurobasketa, ali tko je sve nama falio od momčadi s Eurobasketa, pa i od one koja je sredila Poljake u Varšavi, bolje je i ne prisjetiti se. Uostalom, kada smo u kolovozu svladali Poljsku u Varšavi sa 72:69 jedina trojica iz te vrste koja su zaigrala u nedjelju, dakle Roko Prkačin, Toni Perković i Dominik Mavra, sadašnji kapetan, nisu onda niti ulazili u igru.

Bili smo u nedjelju u utakmici tri četvrtine, nešto patili u trećoj, ali se još držali, da i kombinirano smo u drugom dijelu primili 53 poena. Odnosno, prvi preduvjet za pobjedu o kojemu je pričao Aco Petrović bila je tuča i energija. I dok smo tukli i trčali u oba smjera u prvom dijelu, u nastavku više nismo izdržali. Uostalom, Poljaci su, prije svega kroz tranziciju i vanjski šut stigli na 85:70, s kojih više nije bilo povratka.

Šteta zbog ugođaja koje su osjetile i tribine, jer budimo iskreni, da je netko prije samo par mjeseci kazao kako će u nekakvim pretkvalifikacijama za kvalifikacije Draženov dom biti krcat, što biste na to kazali?

I u trenucima kad je počelo curiti, publika nije bila negativna, što je za pohvalu, ali nje biti niti glasna, jer malo je tko vjerovao. Puno se tu godinama unazad nakupilo rana i ispred svih je težak put prema naprijed.

Ali, kako je to s navijačima, tako je to i s igračima, pa i cijelom strukom koje se uhvatio Aco Petrović. Ovo je jedini put, drugog nema. Primarna selekcija je napravljena, ako netko bude iskočio u međuvremenu, bit će pod povećalom, a svakako će se za sljedeća okupljanja nastojati dovesti, vajlda tada oporavljane Karla Matkovića i Lovru Gnjidića, možda stigne i Dragan Bender, a ovisit će od euroligaških okolnosti hoće li tu biti Mario Hezonja, Jaleen Smith, dok treba vidjeti i što je s Antom Žižićem. Na sve to treba nalijepiti Darija Šarića i Ivicu Zupca, vidjeti i kako će ići s vremenom odluka Bojana Bogdanovića o umirovljenju, jer nekako je dojam da bi se s njim moglo još popričati. Treba vidjeti i kakav je status Luke Šamanića.

I to je Hrvatska. Koja, eto, ima neku mladost, energiju, koja je svakako dobila u Borni Kapusti smisao i vic u igri kojega smo tražili godinama, pa se za nešto tu može uhvatiti.

Hrvatska u punom sastavu sposobna je ući u boj sa svakim. Hrvatska bi kroz ove dvije utakmice i prozor u veljači trebala postati sposobna svake kvalifikacije odraditi bez ozbiljnih problema i bez lutanja u izboru igrača.

To je jedini ispravni put. Koliko god sada bilo teško, svaka će utakmica od ovih momaka raditi bolje igrače i svaki od njih će shvatiti kad bude dolazio u reprezentaciju da stiže u tim. A ne na usputno okupljanje s puno grča.

Ako je cijena poraza od Poljaka bilo baš to, ako ćemo morati i usred ljeta igrati protiv nekih nekošarkaških zemalja u građenju nekog novog identiteta naše košarke, onda je to prihvatljiv ceh.

Jednom bi moglo biti doista dobro. Možda već 2025.