Jako sam, jako sretan zbog jučerašnjih polufinala, da je europska košarka pobijedila američku, europski stil košarke pobijedio američki. Da ne igra samo atletizam, već da se igra timska košarka s puno taktike, s puno “iks” i “o-sa”, kako se kaže.
Stručni stožeri Srbije i Njemačke su apsolutno nadmudrili kolege na suprotnim stranama, Kanađane i Amerikance.
Počevši od prve utakmice Srbije i Kanade, bila je to mala škola košarke trenera Svetislava Pešića i njegovog stožera. Način na koji su pripremili utakmicu je fantastičan.
Osobno znam ljude iz njegovog stožera, tamo je Ognjen Stojaković koji radi kao pomoćni trener u Denveru, te je sigurno dao prave informacije kako čuvati kanadske igrače.
Cijela reprezentacija Srbije djeluje kao jedna kompaktna grupa, gdje nitko ne iskače ni mrvicu sa svojim egom više od onoga što je potrebno za ekipu.
Utakmica nakon Litve se, mislim, ne može odigrati bolje od ovoga što je Srbija odigrala. Rekao bih da su odigrali savršenu utakmicu u kojoj nijedan igrač nije napravio nijednu grešku.
Vidjeli smo da svih pet igrača igra obranu. Počevši od te prednje linije, gdje su Dobrić na početku i poslije toga Avramović, koji je bio X-faktor kao i protiv Litve, zadavili Shaija Gilgeous-Alexandera, onemogućili mu ulazak u prostor između trice i reketa, tamo gdje se on najbolje osjeća na tom šutu za dva. Sužavali su mu pogled, zonirali, pomagali pod cijenu da riskiraju neki šut igrača koji nisu klasični šuteri, poput Brooksa i Barretta, uz konstantu Bogdana Bogdanovića koji nakon loše izvedbe protiv Italije igra savršenu košarku bez imalo forsiranja, s puno raznovrsnosti, puno prodora, leđnom igrom, kretnjama bez lopte, odličnim proigravanjima iz pick and rolla.
Konstantan je i Nikola Milutinov koji igra nevjerojatan turnir. Dobrić je, uz odličnu obranu, bio i napadački jako dobar. Ukupno potpuno zaslužena pobjeda, Kanađani se nisu snašli kako taktički odgovoriti Srbiji koja je nalazila prava napadačka rješenja. Odigrati utakmicu sa 60+ posto šuta u polufinalu Svjetskog prvenstva, to znači da ima momčad ima jako puno samopouzdanja.
Ono što moram napisati je da Srbija od dolaska Pešića igra odličnu košarku. Prošle godine su odigrali vrhunski Eurobasket, da bi ih jedna slabija utakmica s Italijom poslala kući. Ove godine su im Talijani ponovo opalili šamar, na sreću za njih, ne da idu kući.
Ono što su radili vrhunski je čitanje igre, na svako preuzimanje spuštali loptu “unutra”, na početku Powella brzo ubacili u dva faula, Brooks je ušao u tri faula... Inače, sudački kriterij se jako puno promijenio u odnosu na utakmicu Slovenija - Kanada, gdje je Dončić jako uperio prstom u FIBA-u i, rekao bih, pomogao Srbiji. Ovaj put suci nisu Brooksu dozvolili tuču, brzo su ga ubacili u faule, što je sigurno otupilo kanadsku obranu.
Kanađani su bili nervozni, bez puno rješenja, poput Amerikanaca su se bazirali na individualnu kvalitetu, puno igre “jedan na jedan”, bez previše čitanja i obrambenih postavki. Probali su nešto sa zonom, ali jako loše, neuigrano, Srbija je jako lako probijala tu njihovu postavku “match-upa”, gdje su preuzimali.
Moram istaknuti kako su Avramović, Dobrić i Milutinov, dakle igrači koji nisu u NBA, odigrali jako dobru utakmicu, Gudurić je ulazeći s klupe držao visoki intenzitet. Zato Bogdanović nije morao igrati preko 30 minuta kao Shai na drugoj strani. Svi su dali svoj obol i čestitam susjedima na zasluženom ulasku u finale.
Što se tiče Njemačke, od prvog dana, prve kolumne, nakon što sam ih gledao u pripremnom razdoblju, jako su mi se svidjeli i napomenuo sam da mogu jako daleko. Ekipa koja je dugo zajedno s kanadskim trenerom Gordonom Herbertom koji je odgojen europski, za razliku od Kanade s europskim trenerom Fernandezom koji je odgojen američki.
Vidjela se velika razlika, bez obzira na to što su na američkoj klupi treneri s ukupno devet osvojenih naslova NBA prvaka. Taktička postava Nijemaca bila je vrhunska.
Ni u jednom trenutku Njemačka nije izgubila samopouzdanje, trčali su, sjajno koristili svoju prednost u visini. Vidjeli smo i ranije na turniru da Amerikanci imaju problema s višim reprezentacijama, 12 njemačkih skokova u napadu i 15 poena iz tih drugih napada u prvom poluvremenu to najbolje pokazuje.
Dennis Schröder je odigrao nevjerojatno nakon one izvedbe u četvrtfinalu jer većina ljudi se teško može podignuti iza takvog ‘‘bunara.‘‘
Ozbiljan natjecatelj, pravi kapetan. Bilo je zanimljivo vidjeti izjave njegovih suigrača koji su stali iza Schrödera i to je jedini način na koji se dobivaju ovakve utakmice.
Amerikance je napadački bilo jako teško zaustaviti, ali u obrambeno nisu radili ništa. Nisu se mogli snaći na brzu njemačku igru. Nijemci im nisu dozvolili da se postave u obranu, dok su u rijetkim takvim situacijama na preuzimanjima jako dobro čitali, spuštali loptu.
I tu bih istaknuo dva europska igrača, Thiemanna i Obsta, uz doprinos Bonge. To je bio odlučujući faktor, uz NBA klase Schrödera i Franza Wagnera. Opet se vidjelo da Amerikanci ne rade skauting, ne pripremaju se. Obst im je tri puta zabio iz iste akcije, kao da nisu znali tko je Obst... Dečko je odigrao sjajnu utakmicu i to je snaga ekipa kad svi igraju kao jedan.
Njemačka je apsolutno zasluženu u finalu, nije izgubila nijednu utakmicu, dok će meni stvarno biti gušt gledati europsko finale s jako puno taktičkih varijanti, bez gluposti kakve su u petak radili Amerikanci, gdje lopta dolazi u reket na više igrača bez pomoći. Oni se vjerojatno nisu adaptirali na to da u FIBA košarci nema obrambenih tri sekunde.
Vrhunske utakmice igrale su se u polufinalu i sad s nestrpljenjem čekam finale u kojem nema favorita. Obje ekipe igraju odličnu košarku, dok će Amerikanci i Kanađani voditi borbu za broncu. Pokazatelj da je europska košarka po načinu razmišljanja još uvijek ispred, dok u drugim segmentima hvata korak s američkom i nije čudo da Europljani trenutno dominiraju NBA ligom...