Sada je jasno da je odluka Vukova o izlasku iz ABA lige bila jedina moguća. I prilično laka

Trebalo je imati petlje i presjeći, iako, kad se sada pogleda unazad i nije to bila preteška odluka za čelništvo Cibone. Bilo je razumno ne igrati ABA 2 ligu, jer bi igranje tri utakmice tjedno, pa makar i dva mjeseca posve uneredilo sezonu.

Druga je stvar što je odluka o napuštanju ABA 2 faktički i odluka o kraju spona s ABA ligom, uz koju će Cibonu još samo vezati vlasnički udio. Doduše, ABA liga će isti vlasnički udio osporavati, ali kako bi ga razvrgla morat će dobiti spor na nadležnom sudu, a to je Trgovački sud u Zagrebu. Koja ironija...

I kad se Cibona punim plućima mogla okrenuti onome zbog čega je i postala nekada velika i jaka, kad se na sve nadovezala sve opipljivija priča o preoblikovanju kluba i vlasniku, kad se, doduše, potiho, ali dovoljno glasno govori o tome kako će klub imati od sljedećeg ljeta ozbiljan proračun, na razini jedne Cedevita Olimpije ili Budućnosti, onda još samo, jer ovo je sportski klub, bio i ostao, treba nešto ponuditi i parket.

Ivan Rudež i Marin Rozić su ovoga ljeta sklapali Cibonu od onoga što su mogli potrošiti. Nije bilo spora kako će ta momčad biti logičnije složena nego ono igranje s kockicama u režijama stanovitog Chrisa Thomasa proteklo ljeto, ali kombinacija iskusnijih igrača s klincima koji još nisu odrasli i Žan Markom Šiškom koji dvije godine nije igrao košarku, ostavljala je dovoljno upitnika.

Ivan Rudež, sada je vrlo jasno, nije se okretao oko sebe tražeći odgovore, nije niti dvojio u ono što radi, pa je Cibona nakon nešto više od dva mjeseca koliko su ovi igrači zajedno, vrlo pristojna cjelina. Ona nije dovoljno dobra za biti bolja od domaćeg nositelja kvalitete Zadra, ali je dovoljno dobra za vrh SuperSport Premijer lige, pa i za pokucati na vrata Top 16 faze FIBA Eurokupa, europskog kupa u koji su se Vukovi ovoga ljeta vratili nakon preduge stanke bez Europe od osam godina.

Uostalom, prošla je Cibona sasvim pristojnu Prievidzu u kvalifikacijama, očekivano i u prvom kolu Baškimi, a onda je stigla nagrada u pobjedi nad Dijonom. Francuska je momčad proračuna između šest i sedam milijuna eura, ima u svom sastavu iskusnog veterana, koji je prošao baš sve, 39-godišnjeg David Holstona, ali i zanimljive igrače poput Justina Bibbinsa, koji se sezonama vrti između Francuske i Italije, zatim Tariqa Owensa sa sličnom pričom, a tu je i Jordan Barnett, koji je ostavio traga u njemačkoj ligi. I Axel Julien je ozbiljno francusko ligaško ime, a Gregor Hrovat je uz Luku Dončića bio najbolji igrač slovenske reprezentacije na rujanskom Eurobasketu. I taj je Dijon u nedjelju tijesno poražen (92:97) od euroligaša Parisa u domaćem prvenstvu. Pa je stigao u Zagreb na novu porciju.

Zagreb je dočekao Dijon okupan u jednoj novoj nadi. Uoči predstavljanja igrača Draženova dvorana utonula je u mrak, a pojavio se i prvi puta uopće light-show u najavama protagonista. Onda su na poluvremenu zakucavali i susjedi iz Slovenije, Dunking Devilsi.

A na tribina se okupilo tisuću i pol ljudi. U posljednje vrijeme veća se posjeta vidjela samo u utakmicama kad bi stizao Partizan i kad bi se vrhunac večeri dogodio uoči podbacivanja u ovacijama Željku Obradoviću, jer kasnije je Partizan to odrađivao, a Cibona patila.

Pa bi onda Žoc šeretski bacio dvije, tri lijepe o Ciboni, da nam probudi nadu, a zapravo nas je gurao još dublje u provaliju, jer vidite kako oni, a mi... Pa do sljedećeg puta.

Dok Cibona nije rekla da im je toga dosta. I da želi igrati s Dijonom. I dijonima. A navijači su joj za tako što podigli palac prema gore. Uostalom, radili su klubu PR analizu tretmana u javnosti izlaska iz regionalne lige i dobili su podatak da je 93 posto komentara, ne samo članaka, nego i statusa po društvenim mrežama, podržalo odluku kluba ili je prema njoj bilo ravnodušno.

Zato Cibona nije mogla pogriješiti.

I zato je na koncu utakmice protiv Dijona svaki navijač pristigao u dvoranu ustao na noge i zapljeskao. Zato su se ovi igrači Cibone osjećali barem na trenutak kao oni nekada. Zato je sve to skupa izgledalo kao povratak u ona dobra, stara vremena.

I nema dvojbe kako će na koncu skupine, kad 19. studenog pod Toranj stigle Reggio Emilia, a ako Vukovi budu tada u prilici da pobjedom izbore Top 16 fazu, Draženov dom biti krcat. I ugođaj će biti lud.

Jer, Cibona i Zagreb se jako vole. Godinama se netko trudio da tu ljubav provuče kroz regionalno blato. Ali, sve ima svoj vijek trajanja. Čak i ako je ideja bila naizgled zgodna. Na početku. Ali takva nije već barem deset godina.

I ovo je put koji je trebalo davno izabrati. Put s kojega, da je bilo pameti, nikada nije trebalo niti izaći.

Ovo je povratak sportu. U kojemu se navija, bodri i pjeva. Večer bez frustracija. Večer u kojoj odete kući nekako spokojni kako ste proveli dva sata na pravom mjestu. I da se dogodio poraz, uz energiju i trud koji su pokazali Vukovi, budite sigurno da bi bilo isto.

A dogodila se pobjeda. I neki će klinci narasti. I osjetit će se što je to igrati nešto drugačije "od pomaži s ovog", ili "idi na prodor, imamo suca"...