Finale Svjetskog košarkaškog prvenstva analizirao je stručni komentator Sportskih novosti, Jurica Golemac:
Njemačka je prvak i rekao bih da je to zasluženo. Iza njih je ostao najbolje odigran turnir, najbolje su se pripremili, već su dugo zajedno, a na SP-u nisu izgubili niti jednu utakmicu. Paradoks je da su košarkaši bolji od nogometaša u Njemačkoj i stvari se mijenjaju sustavnim radom i dobrom selekcijom, a nešto se mora i poklopiti.
U prvom poluvremenu vidjeli smo izrazito kvalitetnu košarku, sa sjajnim šutem, s dobrim čitanjem, u kojemu nisu dopustili lake koševe. Nešto što su u polufinalima Amerikanci i Kanađani, rekao bih, diletantski branili, sada se nije događalo. Gledali smo odličan protok lopte i kod jednih i kod drugih, obje sa zonskim presingom. Obje su reprezentacije tehnički i taktički potkovane, školovane i prvo je poluvrijeme bez oscilacija u igri bilo i kod jednih i kod drugih. Srbija je uspjela držati tu egal i zbog svije sretne trice, pogođene od table.
Njemačka je imala tvrdoglavog lidera Schrödera, iza kojega je sjajan turnir, izuzev one utakmice protiv Latvije. Tada su se izvukli, ali Schröder je vodio momčad, stigao do zaslužnog MVP priznanja, a bilo je u finalu važno i što je uhvatio Bogdana Bogdanovića u obrani i odigrao utakmicu na kraju sa 28 poena, a usput je čuvao najboljeg igrača Srbije. Bogdanović je zabio 15 u prvom, a u drugom je zabio samo dva poena. Nijemci su oduzeli Srbiji središnji pick Bogdanovića ili Stefana Jovića s Milutinovom i dubinsku igru. Sigurno je u trećoj četvrtini odlučilo to što je Njemačka ušla u utakmicu na nož, agresivnije od Srbije. Srbija je na početku treće četvrtine pokušala na silu gurati na Milutinova, a tu je išlo teško. Voigtmann i Theis su pomagali jedan drugome, skupljali se, imaju visinu i dugačke ruke. Tu je bio i Franz Wagner koji je šlag na tortu cijele ove selekcije, ekstra talent, jedan “kukočevski” tip igrača. Momak s vrhunskom tehnikom i šutem, momak koji igra s 208 cm beka. Pa kad se na toj poziciji spoji talent i visina, to je jako teško braniti i napadati.
Na kraju uvijek odluče neke greške. Srbija je bila na pragu povratka, Pešić je povisio petorku, na niskom krilu je odigrao s Davidovcem, uz Nikolu Jovića i Petruševa, pa su tu preuzimanjem u obrani uspjeli zaustaviti Nijemce. U posljednjoj četvrtini je i dalje obrana kod Srba funkcionirala, ali nisu mogli imati produktivan napad. Neiskustvo Petruševa i Nikole Jovića u dvije kontre u kojima su mogli uhvatiti priključak je došlo na naplatu. Individualnom kvalitetom Avramovića i njegovom željom su se Srbi vratili, imali su i otvoreni šut za izjednačenje, da bi Schröder prodorom u desno, iako su svi znali da će otići na desni ulaz, sve odlučio. Tko više grešaka napravi, taj na kraju i izgubi finale.
Srbiji je nedostajala ekstra kvaliteta i iskustvo igranja ovakvih utakmica. Uprizorio se Avramović, ali veliki peh bila je ozljeda Ognjena Dobrića nakon samo minute i pol igre. On bi Srbiji pomogao i u obrani na Schröderu i Franzu Wagneru, ali bi dao ruku i u napadu. Gudurića nije bilo u ovoj utakmici, a svakako bi dobro došli da su se uopće odazvali Micić ili Jokić. Srbija bi, ipak, morala biti zadovoljna, iza su ostale velike reprezentacije, a Srbi su na SP-u bili bez dva od tri najbolja igrača.
Nijemci dugo grade ovu reprezentaciju, disali su kao jedan i žive sa Schröderovom tvrdoglavošću, ali se može primijetiti i njegova pozitiva. Tu je i trener Gordon Herbert, koji zna što želi. Bio je jedan eksces, ali su ga Nijemci lako riješili kao prava momčad dokazujući da su svi na istom putu. Kao što je prozivanje Klebera i njegovo kasnije nepriključivanje reprezentaciji pokazalo koliko ovoj skupini znači nacionalni dres.
I kad smo kretali u SP, meni su se Nijemci nekako najviše sviđali...
Što se tiče utakmice za broncu, ona je više izgledala kao All Star Game ili neka utakmica predsezone u NBA ligi. U posljednjih pet minuta su se podigle tenzije. SAD se zagrijavao s osam igrača, kasnije je se još jedan priključio. Trojica su se razboljela, pa su praktički zaigrali bez visokih igrača i bez ikakvih taktičkih zamisli. Brooks i Gilgeous-Alexander su odigrali odličnu utakmicu. SAD očekujemo na Igrama sa svim najboljim igračima, iako se sustav neće mijenjati, jer su oni tako odgojeni. Mogao je netko uživati u toj utakmici za broncu, svakako publika na Filipinima, ali za nas koji živimo i pratimo košarke, možda je bilo malo teško za gledati.
Nama ostaje nada da se možemo kroz kvalifikacije izboriti za Olimpijske igre. Nadam se da će neki igrači stasati, nadam se i da će se svi najbolji okupiti, pa da uživimo u dobroj košarci prateći i hrvatsku reprezentaciju. Neće biti lako, daleko smo, ali moramo biti pozitivni i hvatati korak za drugima te se mijenjati prema trendovima.