Rudy Fernandez se slomio. Bila je to njegova 11. medalja za Španjolsku, bilo je to, kao i u Sergija Scariola, konačno kao što je to slučaj i sa Španjolskom, četvrto europsko zlato.
Za tipa kojeg je svijet košarke prvi put ugledao na Igrama u Ateni, pazite sad, 2004. godine, bilo je ovo ipak više od emocija. Ima 37 godina, tu je od samog početka, ali u posve drukčijoj ulozi. Rudy više nije bio prljavi fajter, Rudy je bio čovjek za koheziju svlačionice, za podsjetnik na stara, dobra vremena, za neslomljivi duh jedne velike košarkaške nacije. Rudy je ostao jedini.
I na sebi je imao dres Sergija Llulla. Istog onog Llulla koji je trebao biti na Eurobasketu, ali je slomio prst i na njegovo je mjesto uskočio, tik uoči turnira, Alberto Diaz. Sad, je li to bila sreća u nesreći? Diaz je odigrao sjajnu završnicu, odigrao je paklenu obranu na Dennisu Schröderu u polufinalu, onda je odigrao i briljantnu obranu u drugom poluvremenu finala. I usput je stavljao.
No, Llull je bio tu, na pobjedničkom postolju, barem s dresom kojega je obukao na sebe Rudy. Prije nego je otišao negdje u mir svlačionice, negdje u dubini Mercedes Benz Arene sam isplakati baš sve emocije koje su skupile putem.
Španjolskoj nije bio prvi put, iako, malo tko će zaboraviti da nikada nije bilo ovako. Bili su prema posljednjim prognozama, ne onim koje rade bookmakeri, nego sama FIBA, tek na sedmom ili osmom mjestu favorita za osvojiti naslov. Sjetite se da je Hrvatska ciljala dio ždrijeba u kojemu bi naletjela na Španjolsku, ali to je neka druga priča.
Otprilike, malo tko ili baš nitko im nije vjerovao. Nisu ih vidjeli sa zlatom niti oni oprezniji, koju su znali dodati: “ipak su to Španjolci, ipak je Scariolo stari mačak”. OK, ali niti takvi ih nisu vidjeli kao velike prvake.
Razgovor s Willyjem
A oni su bili - samo Španjolska.
Neki tipovi za koje većina nije nikada čula pretvorili su se u prvake za sva vremena i nakon iskustva u ova tri tjedna postat će puno bolji igrači. Čak i oni čija su imena već debelo podvučena, poput Juancha Hernangomeza, jer kad zabiješ sedam trica u finalu Eurobasketa, onda postaneš svjestan da možeš puno više u svojoj košarci od onoga što si napravio do sada. Tako je nekako i sa starijim bratom Willyjem, koji će zauvijek ostati MVP natjecanja u kojemu se nikada, baš nikada u povijesti nije dogodilo da ga zaigraju tri od pet najboljih igrača svijeta, jer to jesu Giannis Antetokounmpo, Nikola Jokić i Luka Dončić.
Nitko od njih nije postao MVP. Nego Willy.
Ili - više od svih - Sergio Scariolo.
"U turnir smo ušli kao osmi kandidat za zlato po službenim prognozama. Nismo imali MVP igrača, nismo imali NBA superzvijezda, All-Star igrača. I jako me raduje što smo tu gdje jesmo i što smo konkurenciju ostavili iza sebe. Razgovarao sam s Willyjem o tome da nas mora voditi, da mora biti vođa, da mora igrati sjajnu košarku, ali to je radila i cijela momčad. Willy je poslušao. A mi smo igrali sjajnu košarku u oba smjera", govorio je Scariolo nakon berlinskog trijumfa.
Sjetio se i svih problema s kojima se susreo uoči Eurobasketa.
"Svi ti problemi, sve te ozljede su nas učinile jačima. Bili smo strpljivi, prolazili kroz probleme kao momčad, nismo se oslanjali na individualnu kvalitetu, nego smo od prvog dana željeli biti čvrsti u obrani. I igrači su me pratili, a tijekom turnira smo mijenjali neke ideje, pomicali smo Juancha s trojke na četvorku, pa smo postajali i puno efikasniji."
Da je Francuska slavila u finalu, bio bi to tračak nade za sve one koji misle da se ozbiljna košarka i dalje može igrati s teškim peticama, a Francuzi su ih znali imati i po dva u postavi. Svi koji su igrali s teškim peticama bili su debelo izvan bilo kakvih šansi. Čak i Srbija, iako je imala neponovljivog fantazistu Nikolu Jokića.
Tu je i čovjek za vrištanje
Ako centar nije u stanju u obrani iskočiti, ako on nije u stanju pokriti “closeout”, ukoliko nije u stanju preuzeti u obrani, ukoliko nije stanju trčati, zaboravite koliko može u napadu postići poena, jer će ga suparnički napad kojem će stalno biti meta napadati i napadati i uvijek će više primiti nego što će biti u stanju zabiti.
I to je jedna od istina koju je ponudio ovaj Eurobasket. Ali i ideja u kojem smjeru treba odgajati visoke igrače. Ponekad je od toga je li centar dobar u tehnici poluhoroga s obje ruke važnije kako će postaviti blok i više od svega, ako ga i postavi, pravi, čvrsti blok, hoće li to biti u tajmingu.
Uostalom, zato Bryant Dunston već godinama igra za Efes. Na centru. A malo je viši od Krune Simona. Ako uopće jest. I Efes je i zbog njega, između ostalog, najbolji europski klub već godinama.
Tu dolazimo i do priče o španjolskom sustavu. Znate već, igrali su u muškoj i ženskoj konkurenciji baš sva finala ovog ljeta. Evo malo na tu temu Scariola...
"Napravili smo veliki posao u mlađim kategorijama. I napravili sve da ovu generaciju pripremimo za sve ono što ih je čekalo u kvalifikacijama, jer većina ovih momaka je igrala te kvalifikacije. Znali smo da će neke države koje imaju puno igrača u Euroligi i NBA imati problema u tim kvalifikacijama i mi smo nastojali razmišljati unaprijed. I da, nismo očekivali zlato, ali smo bili sigurni da radimo dobar posao. Naše selekcije u mlađim kategorijama rade mnoge stvari kao i mi u seniorima, pa zbog toga rastu kao generacije, onda se sve to prenosi na seniore. Opet, ovakav rasplet je bilo nemoguće, ludo za predvidjeti. Jesmo li više ili manje talentirani od nekih drugih je na kraju dana upitno, ali je činjenica da se mi nismo prestajali boriti."
Rekao je pokoju i o tipu koji je skakao uz aut liniju tijekom cijelog turnira, koji je rukovodio obranom, koji je vikao, koji je bio uz crtu dok bi Scariolo sjedio. Luis Guil mu je ime.
"On je moj čovjek za vrištanje na igrače. On mi čuva glas, govori igračima gdje da stoje i pazi da ne uletimo u zamke protivnika. Imam pet pomoćnika i svatko od njih ima svoje zadatke, dok je Luis taj koji urla na igrače i čuva mi snagu, energiju, pa i glas da mogu gledati utakmicu bez vrištanja. Da stignem razmisliti o svemu ostalom, o izmjenama, defenzivnim postavkama, napadima koje želimo igrati. Jedini je problem bio sa sucima, jer smo često na nogama obojica, ali smo se trudili biti sinkronizirani."
I za kraj, koliko je ovo drukčije od onoga kad je nekada osvajao?
"Posve drukčije. Možda sam sada bio agresivniji, jer igračima to nije smetalo. S onom generacijom to nisam smio. I kao trener se morate adaptirati. Recimo, kad sam osvojio Eurokup s Virtusom protekle sezone, to je bila posve različita momčad od svih s kojima sam do tada radio. Tako je to i sa Španjolskom. Neke stvari moraš povećati, neke smanjiti. Ako želiš rezultat."
Nemaju olimpijsko zlato
Ako tražite recept, nemojte ići dalje od Sergija Scariola. Ovo mu je osma medalja na klupi Španjolske. I peto zlato. Jedino nije osvojio Igre, tu je bio u finalu, dalje nije išlo. Do 2024. godine?
E, to bi bila priča. Kad su Europljani postali najbolji igrači u NBA ligi, kad ti isti Europljani nisu u stanju biti europski prvaci sa svojim reprezentacijama, je li stiglo vrijeme da netko iz Europe skine SAD, ne već sljedeće godine na SP jer to je već napravljeno, Španjolska je ionako aktualni svjetski prvak, nego za dvije godine na OI?
Španjolci će biti prvi u redu izazivača...