‘Nobody expected German inquisition‘. Parafrazom slavnog skeča genijalaca iz Montyja Pythona mogli bi u jednoj rečenici zaključiti rasplet Svjetskog prvenstva u košarci na kojem se zlatom okitila njemačka reprezentacija. Dennis Schröder i njegovi kolege nisu bili u prvom planu prije početka natjecanja - ispred njih su predviđanjima kladionica bili SAD, Kanada, Francuska, Australija, Španjolska, Srbija i Slovenija, ali na kraju su Nijemci zasluženo došli do zlata bez iti jednog poraza.
Nijemci kao ‘očekivano iznenađenje‘
Njemačko zlato je definitivno iznenađenja, ali nije potpuno. Bez obzira na to što je sedam momčadi na kladionicama bilo ispred njih ipak se o Nijemcima pričalo kao o momčadi koja može iznenaditi bilo koga. Sa četiri NBA i sedam euroligaških igrača u rosteru status svojevrsnog ‘dark horsea‘ nije bilo iznenađenje, posebno kada se zna kako je ova momčad dugo na okupu i kako je odlično vođena od strane izbornika Gordona Herberta. Pokazali su to i na pripremnoj utakmici protiv Amerikanaca u Abu Dabiju gdje su izgledali odlično, a onda su u Japanu i na Filipinima odradili savršeni put. Igrali su odlično, momčadski, s predvodnikom Schröderom koji je preuzeo dodatnu odgovornost za vrijeme ozljede Franza Wagnera. Imala je Njemačka odgovor na svaki izazov što dokazuje i činjenica da su na svojem putu pobijedili četiri momčadi koje su po kladionicama bile ispred njih - Australiju u prvoj krugu, Sloveniju u drugom, SAD u polufinalu i Srbiju u finalu.
U Srbiji mogu biti zadovoljni
U Srbiji su jučer i danas bili tužni zbog poraza od Njemačke, ali i oni itekako mogu biti zadovoljni generalnim učinkom na natjecanju na koje su otišli s puno problema, odnosno otkaza od kojih je dovoljno istaknuti samo Nikolu Jokića i Vasilija Micića. Bez njih su i očekivanja bila manja, ali Srbi su još jednom pokazali kako su zemlja košarke. Imali su definitivno sreće sa ždrijebom, ali su i pokazali karakter te nakon poraza od Italije suvereno povezali pobjede protiv Dominikanske Republike, Litve i Kanade da bi na kraju pokleknuli u finalu.
Ono što je povezalo finaliste je jasno složen plan igre - obje momčadi su znale kako iskoristiti svoje prednosti i sakriti svoje mane. Sustav je radio kako treba, nije se dopuštalo iskakanje iz njega, a glavne zvijezde, Schröder i Bogdan Bogdanović, su potegnule kada je bilo najpotrebnije. Srbija je dobila puno od pratećeg osoblja, ljudi koji nisu u prvom planu, a to prije svega mislimo na Aleksu Avramovića koji je odigrao nevjerojatan turnir donoseći ludu energiju s klupe. Euforija kod naših istočnih susjeda je nakon polufinalne pobjede protiv Kanade i činjenice da je Njemačka slavila protiv SAD-a uoči finala je bila opipljiva. Željeli su se okititi zlatom prvi put nakon 2002., kada su pod imenom FR Jugoslavija zajedno s crnogorskim košarkašima, zadnji put bili na najvišoj stepenici pobjedničkog postolja, ali Nijemci su bili bolji. Germanski sustav se ipak pokazao malo boljim od ovog balkanskog iako su oba odradila posao kako treba.
Kanađani su došli do bronce, a iako su se nadali finalu, itekako moraju biti zadovoljni jer im je ovo prvo odličje na globalnoj razini ako ne računamo srebrnu medalju s Olimpijskih igara 1936. godine. Kanada je tu i može biti samo jača jer su im i na ovom Mundobasketu nedostajali neki važni igrači, a ima još i puno onih koji nadolaze. Sada su i stekli barem dio iskustva igranja ovakvih turnira što im je do sada nedostajalo te nam se čini da mogu biti samo bolji. Prije SP-a smo ih najavljivali kao reprezentaciju koja može postati globalna sila, a to se sada i dokazalo. Sljedeće godine u Parizu će sigurno biti još jači te se s razlogom mogu nadati još jednoj medalji.
I onda dolazimo do Amerikanaca. Prije Mundobasketa smo pisali o tome kako je ovaj roster mudro složen, ali reprezentacija SAD-a uvijek ima isti problem na ovakvim natjecanjima - neuigranost. Činjenica da se iz natjecanja u natjecanje kod njih uvijek mijenja roster ne ostavlja puno vremena izbornicima da imaju uigranu momčad. Steve Kerr je ovaj put to pokušao zamaskirati vođenjem na Mundobasket nekoliko igrača zadatka, ali to nije bilo dovoljno. Slaba forma nekolicine igrača, kao i nesnalaženje na međunarodna pravila i kriterij suđenja doveli su do toga da su Mundobasket završili s tri poraza i bez odličja. To se, doduše, neće smatrati velikim neuspjehom ako se u Parizu osvoji zlato jer su u SAD-u odavno odlučili kako im svjetska prvenstva nisu važna, a sigurni smo kako ćemo na Olimpijskim igrama vidjeti američki roster s najvećim zvijezdama. Takva momčad će imati manje problema s uigranosti, ali i ostaviti nove probleme onome tko će voditi reprezentaciju na sljedećem Svjetskom prvenstvu, 2027. u Kataru. Opet će tada na Mundobasket doći neuigrana momčad, s nekim novim konceptom i s novim nadanjima da će ipak skočiti na vrh. Začarani krug američke reprezentativne košarke se nastavlja i ne vidimo kako će biti prekinut.
Što se generalnog dojma o Svjetskom prvenstvu tiče, gledali smo uzbudljivu i dobru košarku. Prvi krug je opet donio boljke u vidu pojedinih utakmica u kojima nije bilo niti jednog promila rezultatske neizvjesnosti, ali to se neće i ne može promijeniti. Nakon toga se ipak igrala bolja košarka, a posebno to vrijedi za samo završnicu, od četvrtfinala pa nadalje, gdje smo gledali odlične utakmice.
Ono što su ponudile praktično sve reprezentacija na ovom Mundobasketu je plan u igri, sustav. Čak i među momčadima koje su završile na samom začelju poretka smo vidjeli jasnu ideju kako igrati, bilo kroz maksimalno iskorištavanja svega onoga što mogu napraviti najveće zvijezde momčadi, bilo kroz momčadsku igru. Lijepo je bilo gledati neke reprezentacije, prije svih Latviju, koje su uspjele sakriti sve svoje mane i momčadski doći do uspjeha i dobre igre, a u kontekstu onoga što smo gledali na pretkvalifikacijskom turniru u Turskoj, nadamo se kako će Hrvatska pod Josipom Sesarom ići istim smjerom. S uspoređivanjem hrvatske košarke s onom što smo gledali proteklih tjedana na Mundobasketu ćemo ovdje i stati jer smo ipak reprezentacija koja je ove godine igrala dva natjecanja koja u svojem nazivu imaju riječ ‘pretkvalifikacije‘.
Priča o sucima
I za kraj kratko o sucima. Svaki Mundobasket donosi isto, pa tako i ovaj - loše suce. Teško se iti jedna momčad može tužiti kako su ‘pokradeni‘ u jednoj ili više utakmica, ali kriterij je na pojedinim mečevima jednostavno bio - loš. Nije to ni čudno s obzirom odakle pojedini suci dolaze i koju razinu natjecanja generalno sude i teško je stvari u tome promijeniti, ali teško je bilo gledati pojedine utakmice u kojima su suci imali glavnu ulogu svojim nerazumnim odlukama. Pozitivna stvar je ipak to da se video tehnologija koristila uspješno u rješavanju nekih situacija, a zgodno je bilo i to da su gledatelji imali priliku slušati suce kako objašnjavaju neke svoje odluke jer su bili ozvučeni mikrofonima.
Svjetsko prvenstvo je završilo, košarkaški svijet se okreće klupskim izazovima. Mundobasket nam je donio dobre košarke i to u zanimljivim, dnevnim terminima zbog kojih je, dojma smo, ovo natjecanje bilo i praćenije. Jednostavno, nije se košarka ‘borila‘ s nogometom i odmah je dobila na većoj pažnji. Bit će slično i za četiri godine u Kataru. Nadamo se i s Hrvatskom među 32 momčadi.