Požega je bila domaćin Final Foura, Ragusa branitelj naslova u Kupu Ružica Meglaj-Rimac, koji je pak Medveščak osvajao pet puta prije lanjskog slavlja Dubrovkinja... I to su bila tri favorita za prvi trofej koji se ove sezone u Hrvatskoj dijelio košarkašicama. Četvrti sudionik Final Foura? E, to je bila Trešnjevka 2009, ekipa čiji je prosjek godina 18,4 i koja je u Požegu došla skupljati iskustvo, “dobiti po nosu” i vratiti se kući. Barem se tako mislilo izvan kluba nastalog prije 13 godina na ruševinama velike Industromontaže/Montomontaže. Odnosno, vjerojatno su tako mislili svi osim trenera Deana Nemeca i njegovih igračica...

- Naša priprema za ovaj turnir počela je još tamo sredinom prosinca kad nas je Medveščak u Prvenstvu pobijedio 28 razlike, tad smo počeli razmišljati što moramo napraviti da bismo ih neutralizirali pa smo im već bili uzvratili u drugom prvenstvenom drugu te na tome gradili igru i za finale Kupa - lakonski će pobjedu svog dječjeg vrtića objasniti Nemec.

Odmah ih šaljemo u vatru

Međutim, prije finala s Medveščakom trebalo je skinuti i Ragusu, osvajačice dvostruke krune u Hrvatskoj prošle godine, dok vremena za pripremu nedjeljne utakmice nije bilo puno jer su protivnice mogle biti i domaće Požežanke koje ove sezone imaju 2-0 s Trešnjevkom.

Na fotografiji Trener Trešnjevke Dean Nemec.

DANIJEL SOLDO/CROPIX Cropix

- Istina, Medveščak je za nas nešto lakši protivnik jer Požega dominira pod obručima kao i mi pa tu ne možemo napraviti razliku.

Način na koje su Nemecove igračice, djevojčice od 17, 18, 19... godina odigrale dvije najveće utakmice svojih seniorskih karijera uistinu je fascinanan. Recimo, MVP završnog turnira, mladi centar Dorja Iva Žaja (18) dominirala je pod koševima na oba kraja terena kao da u rukama i nogama ima “milijun” utakmica za trofeje.

- Stoji da, osim Anje Majstorović koja je jedina starija, naše igračice prije ove sezone nisu imale puno seniorskog iskustva. Neke ga nisu imale uopće, poput Lucije Banović koja je od početka iznenadila sve, čak i nas same te je po valorizaciji naša prva igračica. Žaja je prošle godine imala problema s ozljedama pa nije bila među nosteljima igre, kao ni Nika Rodek, Hana Mühl... Ali zato su sve one iskustvo osvajanja trofeja skupljale u mlađim kategorijama jer mi smo devet godina zaredom juniorske prvakinje Hrvatske, sve spokenute igračice bile su proglašavane za najbolje na završnim turnirima u raznim mlađim kategorijama.

Opet, nije uobičajeno da najbolje kadetkinje i juniorke ovako brzo ostvare i veliki seniorski uspjeh, osvoje trofej...

- Mlade igračice kod nas brzo dobivaju priliku, odmah ih guramo u vatru, ali ništa od toga ne bi dalo efekta da nema talenta. Bez talenta si kao kad vrtiš bicikl u mjestu.

Treba puno strpljenja

Kako ste vi uspjeli koncentrirati toliko talenta na jednom mjestu?

- Žaja i Banović su kod nas još od škole košarke, Rodek je vrlo rano došla iz Čakovca, već sa 14 godina, Hana Mühl je bila u petom ili šestom razredu kad nam se priključila sa sestrom Nikom, koja je tada bila u prvom razredu srednje škole... Uglavnom, većina ili gotovo sve igračice su prošle kroz naš pogon, recept nam je da svake godine uzimamo jednu stariju igračicu, dok su sve ostale mlade.

Ta je Anja Majstorović (27), jedina igračica Trešnjevke 2009 rođena u prošlom stoljeću, sve ostale su 2001. godište ili još mlađe s obzirom da je Banović, koja starta u petorci, rođena čak 2005. godine.

- Kao što su nam nekad pomagale Lea Fabbri, Vrinjanin, Plavljanin, Ana Lelas... sad je tu Anja, koja je teta u vrtiću pa koristimo i njenu profesiju. Pomaže nam to itekako jer ta jedna starija igračica zaista treba imati puno strpljenja da izdrži sve probleme koje vuče za sobom jedna mlada ekipa.

Osvajanje Kupa u sezoni u koju je Nemec ušao s nadom da će biti bliže vrhu nego dnu poretka, bez ambicije osvajanja trofeja nakon još jedne rekonstrukcije ekipe, velika je zadovoljština za trenera koji je posljednjih godina nekoliko puta ostajao kratak u toj priči.

Krenulo prije 13 godina

Ali vratimo se mi na početak ili - preciznije - novi početak prije 13 godina kad je zapravo sve ovo krenulo. Odnosno, na određeni način nastavilo jednu veliku tradiciju.

- Trener sam u kontinuitetu 23 i pol godine, barem po radnoj knjižnici, makar se povim poslom bavim i nešto duže, od ‘94. Radio sam u omladinskom pogonu Montmontaže, početkom dvijetisućitih bio kratko i trener seniorske ekipe, da bi klub zapao u probleme kad je 2006. ubijen Nikola Lisičar, vlasnik tvrtke Montmontaža. Sljedeće tri godine je trajala agonija te sam ja u proljeće 2009 pokrenuo novi klub, financirao prijelaz 40-50 mladih igračica koje sam imao u omladinskom pogonu i krenuo iz A-2 lige. Kroz tri godine smo, uz pomoć bivših igračica Montmontaže, došli do A-1 lige, onda se dogodila Iva Slonjšak i njena generacija pa smo igrali dva finala kupa, s Nikom Mühl i Anom Lelas kao starijom igračicom došli i do finala doigravanja, dok smo sad sa seniorskim trofejom naplatili svu dominaciju u mlađim kategorijama. Uostalom, već nekoliko godina govorim da u jednom trenutku mora doći i taj seniorski trofej ako osvajamo sve te kadetske i juniorske.

Da ne bi bilo zabune, Dean Nemec u Trešnjevki 2009 nije “samo” trener prve ekipe...

- Vodim ja često i kadetkinje i juniorke, dva puta tjedno odrađujem treninge i u školi košarke pa imam kompletan pregled, znam doslovno svaku igračicu u klubu, na koga s može računati, kako se razvijaju.

Ono što ne može jest razviti ih do kraja jer mu je, primjerice, u posljednjih pet godina samo u NCAA otišlo 14 igračica. Najpoznatija među njima je Nika Mühl, koja je zaključila drugu sezonu na čuvenom UConnu kod još čuvenijeg trenera Geno Auriemme.

- Nevjerojatno mi je da NCAA može uzimati igračice “lopatom”, a da nikome tamo ne padne na pamet nešto vratiti klubovima koji daju sve te igračice. Tu se nešto mora napraviti, NCAA ili FIBA moraju shvatiti da se neki novac mora vratiti.

Odlazak u NCAA pritom ni u kojem slučaju nije idealan za razvoj mladih košarkašica ako govorimo o razini potrebnoj za profesionalno igranje u Europi ili ono što treba reprezentaciji Hrvatske.

- Na stranu Nika Mühl, koja je na top sveučilištu, sve ostale se tamo ne mogu razvijati na pravi način jer se tamo jednostavno ne radi na podizanju individualne kvalitete igračica, to trenere na sveučilištima ni najmanje ne zanima.

Kako u Hrvatskoj ne mogu živjeti od košarke, osim stipendije za američka sveučilišta, mlade hrvatske igračice vrlo često “na prvu” prihvaćaju ponekad i sumnjive inozemne ponude.

- Nije ni u Europi idealno jer i tu ovisiš o tome u koji klub dođeš, tko ti je trener, kako se radi... Veliki broj ih, recimo, odlazi u Drugu talijansku ligu i nisam siguran koliko kvalitetno tamo mogu raditi i napredovati.

Treba igrati Europu

Kakva je onda sudbina ženske košarke u Hrvatskoj?

- Talentiranih igračica imamo i imat ćemo ih, vidi se to i u reprezentaciji, ali veliki problem je što nijedna naša ekipa ne igra međunarodno natjecanje, osim Požege koja nas predstavlja u WABA ligi, s tim da se u Požegi ne razvijaju mlade domaće igračice. Mi bismo, recimo, s ovom ekipom za godinu ili dvije mogli igrati FIBA kup, ali tu se vraćamo na to da ne postoji način kako ovu ekipu ostaviti na okupu. Spomenut ću samo da su naša sredstva od Grada 70 posto manja nego u razdoblju prije pandemije.

Dean Nemec u Trešnjevki 2009 pokazuje koji je jedini ispravan put hrvatskih klubova, ali o nekakvom iskoraku je iluzorno pričati...

- Znate kad je naša reprezentacija bila najbolja, kad smo bili peti u Europi i nastupili na Olimpijskim igrama? Kad su Gospić i Jolly igrali Euroligu. Dakle, stvari su prilično jasne, dok igračice ne budemo mogli zadržati u Hrvatskoj barem do 20 i neke, životarit ćemo kao što to radimo sada - završio je trener koji je cijelu svoju karijeru posvetio radu s mladima.