Iz zagrebačke Trešnjevke dolaze nam glavne akterice naše priče. Jedna je kći košarkaškog suca, druga košarkašice, i to ne bilo koje, već najbolje koju je Hrvatska imala. Jedna je sa sjevera, druga je s juga. Dok jedna priprema akciju, druga je efikasno završava. One su Nika Rodek i Lena Bilić, i na sjajnom su putu da kroje nove stranice hrvatske košarke.
Klupski trofeji, reprezentativne medalje, nagrade za najbolju igračicu i izvanredni seniorski nastupi u vrlo mladoj dobi. Nika (19) i Lena (16) imaju već sada iza sebe zavidna ostvarenja. Nika, rodom iz Čakovca, otkrila je čar košarke uz svog oca...
- Tata je bio košarkaški sudac pa sam nekako otišla njegovim putem.
S obzirom na igru koju pokazuje na parketu, mogli bismo reći da joj je taj put doista i bio suđen. Šibenčanka Lena odrasla je u iznimnoj sportskoj obitelji. Kći je umirovljene hrvatske košarkašice s briljantnom karijerom, Danire Nakić (danas Bilić), te bivšeg hrvatskog rukometaša Zvonimira Bilića. Iako bi očekivali da su je roditelji inspirirali i uveli u sport, te zasluge ponajviše pripadaju dvjema starijim sestrama.
- One su počele s košarkom pa tako i ja za njima.
Težak prijelaz u novu okolinu
Dok se sestre nisu zadržale u profesionalnim vodama, Lena strelovito juri tom stazom. Mnogi bi je opisali kao igračicu koja u ključnim trenucima čini prevagu, dok svojom mirnoćom i preciznošću donosi pobjedu, no Lena Bilić na sebe gleda jednostavnijim pogledom pa samo kaže:
- Ja sam vanjska igračica. Šuter.
S druge strane imamo playmakera, Niku Rodek.
- Brza sam i volim krasti lopte. Moja uloga je da prodirem i Leni stvaram poziciju za šut.
Opaka je to kombinacija koja ove sezone predvodi Trešnjevku u ženskoj Premijer ligi. Trenutno su na četvrtom mjestu, s obzirom na to da su jedna od najmlađih ekipa u ligi, odlično se drže i još uvijek su u borbi za sam vrh. Na kraju polusezone zaostaju samo dva boda za prvoplasiranom Požegom.
Nika je svoju karijeru započela u čakovečkoj Radosti, dok u osmom razredu osnovne škole počinje igrati za mlađe uzraste Trešnjevke.
- Radost mi je dala košarkaške temelje. Sve što sam tamo naučila, u Trešnjevci sam samo usavršavala.
Prijelaz u novu okolinu nije joj bio toliko lagan. Na terenu se od prve minute odlično snašla, ali promjena kluba značilo je i odvajanje od roditelja u vrlo ranoj dobi.
- U početku mi nisu dali da odem, a ja sam bila jako vezana za njih. Dolazili bi tada svaki drugi dan kod mene, pa mi je i sama prilagodba postala lakša. S vremenom mi je to postala nova normala, ali u početku mi je veći grad bio izazov.
Uspješno je savladala jer veliki grad bio je tek najava velikih rezultata koji joj dolaze. Danas joj je, kako govori, upravo obitelj najglasniji navijač na tribinama.
Roditeljske podrške dakako ne nedostaje niti Leni. Mama Danira bila je igračica svjetske klase. Tri puta zaredom, od 1988. do 1990. najbolja europska košarkašica te osvajačica srebra na Olimpijskim igrama 1988, Svjetskom prvenstvu 1990. i Eurobasketu 1987. s Jugoslavijom. Kako ona gleda na Lenine rezultate?
- Mama je ponosna na svaku utakmicu koju odigram.
Danira Bilić kćer naziva čak i većim talentom od sebe. Što Lena misli o tome?
- Ha-ha, ne znam baš. Ma, mama to govori samo za ovu dob u kojoj sam trenutno.
Prizemljena i skromna, ne trči pred rudo, ali svjesna je svog potencijala i spremna činiti velike stvari, možda jednoga dana doći na maminu razinu.
Tata Zvonimir zadužen za šalu
Tu je i tata Zvonimir. U trenucima prije našeg razgovora dao je Leni zagrljaj nazvavši je svojom ljubimicom.
- Tata je uvijek tu. Pokušava pronaći neke poveznice između rukometa i košarke i dati korisne savjete.
Ipak, za dijeljenje savjeta morao se pomiriti s tim da je za to primarno zadužena mama, dok je on taj koji je nadležan za vedar i optimističan duh, kako na terenu tako i izvan njega. Zato je i njegovo najjače oružje - humor!
- Tata se uvijek nekako šali sa svim tim - sa smiješkom na licu govori nam Lena.
Kao organizatoru igre, osim lopte, u sigurne ruke Nike Rodek često ide i nagrada za najbolju igračicu utakmice ili pak cijelog turnira. Koliko joj znače individualna priznanja?
- Lijepo ih je primiti. Daju ti neki poticaj za dalje, ali to nisam samo ja, cijela je ekipa zaslužna, tako i te nagrade slavimo kao ekipa.
Brojna priznanja pripala su i Leni. Jedno od takvih je i ono prošlogodišnje s Europskog prvenstva U16 u Portugalu. Hrvatske kadetkinje, samoprozvane Ratnice, vratile su se kući s brončanom medaljom, dok je Lena, uz suigračicu Petru Božan, bila izabrana u najbolju petorku prvenstva.
- Bilo je to jedno sjajno, potpuno drugačije iskustvo. Moje prvo Europsko prvenstvo. Odličan rezultat uz izvrsne suigračice.
Kao najtežu, ali i najdražu utakmicu na tom prvenstvu, ističe upravu onu za brončanu medalju protiv domaćina Portugala.
- Protiv njih smo odigrale dvije pripremne utakmice i obje smo izgubile. Bio je užitak uzvratiti za te poraze tada kada je to jedino značilo.
Dres hrvatske reprezentaciji redovito nosi i Nika. Ona je - nakon što je prošla sve uzrasne kategorije - dobila prije godinu dana poziv za koji se marljivo spremala cijelu karijeru - za seniorsku reprezentaciju. Kako joj je bilo po prvi put zaigrati s “velikim” curama?
- Malo šokantno. One su bile dosta starije od mene, dok sam ja navikla na mlađe kategorije. Srećom, bila je tu Lina Strilić koju sam znala iz mlađih selekcija - dijeli Nika doživljaje te avanture koju opisuje kao jedno vrijedno iskustvo uz starije reprezentativke za koje je puna riječi hvale. Iako je bila u sastavu u pretkvalifikacijskim utakmica za Euro, nije zaigrala na terenu, pa tako još uvijek čeka na prve seniorske minute za Hrvatsku.
Za obje je djevojke nastup za reprezentaciju velika čast.
- Predstavljaš državu, želiš postići što bolji rezultat. Više je pritiska, nego u nastupu za klub - govori Nika.
- Repka je 12 najboljih cura u cijeloj državi. To je čast, ali i velika odgovornost - nastavlja Lena.
Lena se rado prisjeća pobjede nad Portugalom u borbi za broncu, dok je Nika navukla veliki osmijeh na lice kada se mislima vratila na finale Kupa iz 2022. Bila je to velika pobjeda Trešnjevke 2009 nad Medveščakom, ali i velika predstave Nike Rodek. Za pobjedu se ključnom pokazala upravo njezina trica za 61:53, 2:33 minute prije kraja.
Obrana tog naslova ove godine u travanjskom finalu protiv dubrovačkih Ragusa imala je malo drugačiji kraj. Dvoboj pun preokreta s filmskim trilerom na kraju. Posljednje sekunde utakmice i još jedna Nikina trica za pobjedu - ovaj put promašena. Što takav “skup” promašaj napravi jednom tako mladom sportašu?
- Bilo mi je užasno. Tek nakon tri dana sam samoj sebi uspjela reći “bit će bolje drugi put”. Mlada sam i to sam primila dosta osobno. Kao starijoj bi mi vjerojatno bilo malo lakše. Imala sam veliku podršku ekipe koja me poslije utakmice tješila i ohrabrivala.
Ne zanemaruje se obrazovanje
Pogodila je Nika puno više puta, nego što je promašila. Da joj ekipa ni na koji način nije zamjerila te u nju i dalje ima ogromno povjerenje, dokaz joj je i kapetanska traka koju nosi od ove sezone.
- Nisam baš karakter za kapetana, ali mislim da se dobro snalazim. Ja sam bila uvijek najmlađa u svakoj kategoriji, pa nisam bila nigdje kapetan, ovo mi je prvi put.
Da joj kao vođi ide i više nego dobro, dokaz nam je upravo Lena. Ona je kao svoj košarkaški uzor, uz mamu, navela upravo - svoju kapetanicu.
Osim što su vrsne košarkašice, Nika i Lena ne zanemaruju niti obrazovanje. Dok je Nika najesen upisala prvu godinu Ekonomskog fakulteta, Lena je u trećem razredu srednje škole...
- Svakako planiram upisati fakultet - govori odlučno.
I Niki i Leni previđa se blistava budućnost i velika karijera, stvara li im to ikakav pritisak?
- Već smo dugo u ovome, nema više tu nekog pritiska, samo se trebamo truditi i sve će doći na svoje mjesto - staložena je Nika.
Niti Lena nije opterećena nasljeđivanjem velikih sportskih uspjeha svojih roditelja. Tako u slobodi i mladenačkom poletu kucaju već sada na velika vrata. Skauti ih vrebaju, Europa uzbuđeno iščekuje, dok Hrvatska može biti sretna zbog raskoši talenta kojim je darovana.
Komentari (0)