Kažu da je danas sve u percepciji. Ne, ovo nije članak o koronavirusu i je li sve moralo baš ovako biti. Ovo je, jer je mjesto takvo, samo još jedan tekst o Ciboni. I percepciji očaja, koji je, možda bolje nego ikada u bližoj povijesti - a ista ta stanuje tu već desetljeće i pol, da se ne lažemo - dočarao ovih dana u kakvom se kaosu kupa institucija zagrebačkog sporta, nekadašnji dvostruki prvak Europe, a danas samo rezalište uspomena, s prolaznim kadrovicima na čelu klubu. Eto, nisam siguran da li bi neki od njih bili u stanju sa stopostotnom sigurnošću razlikovati Ušića od Knege.
Smogovci, navijačka skupina, koja je, čini mi se, svoje početke imala s dolaskom garniture ljudi zagrebačkog gradonačelnika u klub, pa se valjda u međuvremenu ta ljubav negdje zagubila, baš ovih dana krenula je u inicijativu u kojoj se zaziva spas Cibone. U tu su se akciju uključili pravi Smogovci, glumci iz onog Hitrecovog remek-dijela osamdesetih, čak i karikaturisti od formata, a prvi puta, otkako je ta skupina aktivna, imaju i metu. To je Domagoj Čavlović, direktor kluba.
Obiteljske vrijednosti
Percepcija je zajebana stvar, pa bi zalutali promatrač mogao pomisliti gledajući ovu akciju da će svi problemi oko Cibone nestati, da će ovaj klub imati tri puta veći proračun nego danas i da će za njega igrati ozbiljni igrači, da ovo neće biti menadžerski poligon nego sustavna selekcija igrača koju provode stručne osobe (a ne Čavlović), samo da se iz klupske fotelje istjera taj Domagoj Čavlović. Jedini koji je ostao raditi u klubu kada je pred kojih mjesec dana raspustio momčad i poslao na burzu deset zaposlenika kluba. Onaj koji danas, kad se Cibona vraća treninzima, poziva na obiteljske vrijednosti kluba, jer svi su u službi, a para nema.
E, pa dragi Smogovci, neće Ciboni biti ništa bolje niti kad ode Čavlović, a na njegovo mjesto, po istom scenariju, stigne novi Čavlović.
Cibona je duboko zakopana u nemaru vlasnika, a on je Grad Zagreb. Cibona je danas, za razliku od godina kad je Grad pod svaku cijenu želio kontrolu nad njom, razvlaštena. Ona danas nema imovine. Ona je sirotan, beskućnik koji živi od socijalne pomoći.
Sve ono što nije trebala biti, sve ono od čega su je godinama čuvali Slavko Šajber, Mirko Novosel i Božo Miličević, svaki su svom domenu i svaki u svom vremenu.
Ona danas nije vlasnik milijunski vrijednog zemljišta na Tuškancu, ona nije vlasnik, iako je na njih bila upisana, niti dvorane, niti poslovnih prostora oko dvorane, cijelog tog kompleksa praktički u središtu grada.
Ona nema ništa. Ima, sorry. Domagoja Čavlovića na minimalcu kao jedinog zaposlenog.
Za svakog onoga koji će si postaviti pitanje je li moglo bolje, odgovor će biti teško dati, jer on je slojevit. Čak i ovom autoru koji godinama pohodi i prati ovaj klub.
Kad sam pročitao rečenicu da će Cibona i sljedeće sezone igrati s mladima i neafirmiranima, valjda i agencijski podobnima, jer to će biti “još jedna godina stabilizacije”, automatski sam dobio crijevnu virozu. Znao sam da nema veze s koronavirusom.
Novi alibi
Ali će koronavirus za društvo pod Tornjem biti novi alibi. Novo normalno nakon krize. Eto, ne možemo jer je kriza. To što sponzora iz realnog sektora nema već godinama, to što Cibona živi samo od dotacija grada, odnosno, je li direktor Čavlović ili neki “čavlović” mogao pronaći negdje i nekog drugog sponzora pa imati malo ozbiljniji klub, to nemojte niti pitati. Jer ne može.
Ili nekome nije u interesu? Može i tako. Možda smo svi pomalo naivni.
Ili doista nitko neće u to uložiti niti kunu, zdravu, realnu kunu, dok je vlasnik noći i dana pod Tornjem isključivo Grad?
I stoga, dragi Smogovci, plemenita je vaša nakana u kojoj biste željeli bolju i jaču Cibonu, klub na koji biste bili ponosni, klub kakav je to nekoć bio. Kojega ste vi ili vaši očevi živjeli.
Međutim, bilo kakva promjena može uslijediti tek za godinu dana. Na gradskim izborima. Ili ukoliko se prije njih Grad faktički i stvarno, ionako dekintiran, odrekne Cibone i prepusti je. Nekome s emocijom. I lovom. Jer takvih, usprkos koronavirusa i potresa, još uvijek ima. Ne biste vjerovali.