DAN KADA NI DRAŽEN PETROVIĆ NI TONI KUKOČ NISU BILI DOVOLJNI! Kritike kakve je danas teško i zamisliti otkrivaju koliko je Hrvatska nekad bila velika

U takmicom protiv Izraela, pobjedom 81:70, 5. je srpnja 1992. zaključen trijumfalni pohod hrvatskih košarkaša na Olimpijske igre u Barceloni. Murcia i Zaragoza bili su gradovi u kojima je hrvatska košarkaška reprezentacija osigurala nastup na Igrama, na kojima će ostvariti dosad najveći uspjeh u svojoj povijesti...

- Nemamo bekove - zavapio je izbornik Petar Skansi nakon što je završni turnir u Zaragozi otvoren porazom od Litve.

- Nemamo vođu - prisnažio je Rato Tvrdić, direktor reprezentacije.

Za Hrvatsku “bez bekova i vođe” su tada igrali: Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Arijan Komazec, Stojko Vranković, Velimir Perasović, Vladan Alanović, Stipe Šarlija, Žan Tabak, Alan Gregov, Aramis Naglić i Veljko Mršić.

Eto, toliko smo bili jaki, toliko je hrvatska košarka bila velika.

- Ostvarili smo planirano, ali s igrom nisam zadovoljan - izgovorio je Velimir Perasović po povratku iz Zaragoze.

Dan nakon završetka turnira Sportske novosti su objavile tekst pod naslovom “Još kad se ‘vrati’ Kukoč”...

Uglavnom, plasman košarkaša na Olimpijskim igrama, isto ono što smo 2008. i 2016. slavili kao goleme uspjehe, popraćen je isključivo - kritikama. Što ne znači da ga igrači nisu proslavili jer su tako, recimo, “naljutili” Ricarda Pittisa nakon što je Italija razbijena sa 46 razlike.

- Čemu se radujete? Pa vi u Italiji zarađujete golem novac - poručio je Pittis našim košarkaškima, aludirajući na rekordne transfere Dina Rađe u rimski Messaggero i Tonija Kukoča u Benetton iz Trevisa.

22 utakmice u 52 dana

- A ti? Igraš za 900 milijuna lira (900.000 tadašnjih njemačkih maraka), a ništa ne znaš! - nije Pittisu ostao dužan naš kapetan Dražen Petrović.

Puno sjajnih priča donijela su ta dva španjolska tjedna, kvalifikacije na kojima se “raspadnuta Europa” borila za odlazak na Igre. Turnir na koji je reprezentacija Hrvatske otišla nakon što je u mjesec dana od povijesnog okupljanja odigrala 11 (!) pripremnih utakmica. I onda još 11 u kvalifikacijama. Ukupno 22 u 52 dana. Samo pokušajte zamisliti kako bi u današnje vrijeme treneri i igrači prihvatili takvo što neposredno po završetku klupskih sezona.

Bilo je to drugo vrijeme, potpuno drukčije okolnosti. Uostalom, Hrvatska je tada, još prije nego što će doći na kvalifikacije (u međuvremenu su se vratili u Zagreb, pa preko Trsta i Mallorce stigli u Murciju), otvorila Olimpijsku dvoranu u Badaloni pobjedom protiv selekcije Katalonije za Trofej Juana Antonija Samarancha, tadašnjeg predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora, koji je jedan od najzaslužnijih što smo uopće dobili priliku boriti se za nastup na Igrama.

Mučenje kao predigra

Sve to s odmakom od 27 godina zvuči gotovo nestvarno jer su, uz Litavce Arvidasa Sabonisa i Šarunas Marčulionisa, na turniru koji su igrali Detlef Schrempf, Aleksandar Volkov, Valerij Tihonenko, Panagiotis Giannakis, Jure Zdovc, Antonello Riva, Gheorghe Muresan, Richard Dacoury... najveće zvijezde bili - Hrvati.

Mjesec dana kasnije isti su se našli na drugoj stepenici olimpijskog postolja, odmah ispod nedodirljivih Amerikanaca, najveće košarkaške momčadi svih vremena, nezaboravnog Dream Teama. A ništa od toga ne bi se dogodilo da nije bilo Zaragoze, da 5. srpnja 1992. nismo uspješno zaključili “mučenje” (takva je bila opća ocjena nastupa Skansijevih izabranika) u Španjolskoj...