Trebalo je samo gledati Stojka Vrankovića. Taj div od čovjeka, ljudina i gromada od gotovo 220 cm, čovjek koji je - a dragi Bog zna da se takav skup svjetskih velikana nikada nije okupio u našem okruženju - bio najbliži Draženu i znao najviše njegovih tajni od svih nas, bio je shrvan.
Znali smo da će biti emotivno, znali smo i svi koji smo ponešto načuli o scenariju, kako poigravanje s emocijama mora imati mjeru da sve ne bi skrenulo u jeftinu patetiku.
Ne znam za vas, ali gotovo sam siguran da ću se onog trenutka kad se na centru okupila generacija 92, kad se spustio s krova dvorane Draženov hologram, kad se AI tehnologijom digitalizirao Draženov originalan glas i kad se on obratio svojim suigračima, ali i svim gledateljima, pa je napokon Stojko poveo suigrače do praznog Draženovog broja iscrtanog na terenu, pa su ga okružili, zagrlili se i kroz suze si nešto rekli, nešto samo svoje, nešto što je bilo i Draženovo, e baš to će biti slika koju ću nositi zauvijek.
Krenula je sa zvučnika “Kako je dobro vidjeti te opet”, svi su ustali, zapjevale su tribine. Bio je to onaj trenutak kad zapjevate pjesmu koja izlazi iz najdubljih kuteva vašeg bića, onu koja se pjeva uz suze. U kojoj su pomiješani i tugovanje i radovanje, u kojoj se učas vrte sjećanja, ali i ona u kojoj se na koncu vidi nada. Draženov osmijeh. Kao putokaz za sve ono što nas čeka.
Mitsko biće
Da, Stojko Vranković je imao pune oči suza. Nije bio jedini. Fali mu prijatelj, fali suigrač, fali taj prkosni lik koji nije priznavao nikome da je bolji i koji je za tako što bio spreman sve žrtvovati. Fali nam svima čovjek koji je bio oslonac, tata, mama, djed i baka naše košarke, mitsko biće kojem smo se klanjali i koji nas okuplja i danas nakon 31 godine od tragične pogibije. A živio je samo prekratkih 28.
Ovih dana ste mogli pročitati tko je sve bio ovdje, kakva su se to veličine okupile ne bi li se još jednom svi prisjetili virtuoza iz Šibenika koji je bio neko drugo sazviježđe i dok je igrao. Sve te igračke veličine uz teren, od Pina Giergije, Nikosa Galisa, preko Tonija Kukoča, pa sve do Luke Dončića, čudesni treneri koji su ovaj sport preobratili, svi veliki ljudi koji su uz Dražena živjeli, odrastali i o njemu slušali, mogli su biti barem trenutak biti bliže.
Koliki su se ovih godina zapitali, da im ga je vidjeti još jednom, a on je bio tu, s nama. Nikada bliže.
Da, igrala se i utakmica, Team Dražen je svladao reprezentaciju Hrvatske (110:107), koliko god se Mario Hezonja trudio da to završi drugačije. Na terenu su se, a i to je bio mali spektakl u hrvatskoj premijeri digitalnog terena, izmjenjivale delegacije Draženovih klubova, velikih generacija, superzvijezda svog vremena.
I na kraju večeri, svi su nekako bili mirni, spokojni, nekako sretni. Onako kako bi to valjda Dražen volio.
Aco Petrović koji je uz sina Marka ispred obitelji vodio brigu o svemu, naravno, uz pomoć agencija koje su bile pri ruci, u petak je rezimirao dojmove. Sumnjam da je spavao, jer je oko pet ujutro pustio tweet zahvale...
- Sasvim je jasno da Marko i ja nismo mogli sve skupa gledati očima kao ostali gledatelji ili sudionici ovog eventa. Pritisak je bio ogroman, jer smo znali što imamo u rukama. Onog trenutka kad se spustio Draženov hologram, pa je Stojko poveo suigrače prema Draženovom broju četiri na terenu, a sa zvučnika je krenulo “Kako je dobro vidjeti te opet”, tog trenutka je pao kamen sa srca. Znali smo tada i Marko i ja kako je sve dobro prošlo...
Što može izvući HR košarka?
Naravno, zanimale su nas reakcije gostiju.
- Sa svima sam se oprostio, zahvalio im na dolasku i nisam dobio niti jedan, jedini negativni komentar. Jednostavno, svi su govorili kako je bilo fantastično, nitko, baš nitko nije niti spomenuo nešto u stilu, “možda je moglo bolje”. Nitko. Od Amerike do Europe. Sjedio sam uz ljude koji su predstavljali najveće institucije, od FIBA Svijeta, FIBA Europe do Eurolige i ti ljudi nisu mogli zamisliti kako iza takve organizacije ne stoji neka moćna korporacija. Mi smo to napravili u okviru šest važnih ljudi iz dvije agencije, uključujući Marka i mene. Bila je tu i gala večera i mislim da su se u ovih 48 sati svi gosti Zagreba osjećali jako dobro i slobodno. Nije tu bilo ega, znali su svi razlog zbog kojega su ovdje i nastojali su taj period najbolje moguće iskoristiti. Na marginama, kako to vole reći političari, družili su se vrhunski treneri, razmjenjivali ideje, igrači, ma bilo je to sjajno, o čemu svjedoče i brojne poruke i pozivi koje primam.
Što kao benefit iz svega ovoga može izvući hrvatska košarka?
- Jako je važno ono to nas čeka u studenom, dvije utakmice kvalifikacija za Eurobasket protiv BiH. Mora se dobro razmisliti gdje ćemo igrati i u kakvim uvjetima. Nadam se da ćemo se radovati nakon tih utakmica, a onda smo kupili vrijeme do europske smotre koja nas čeka u ovo vrijeme sljedeće godine. Vidio sam u svim važnim ljudima, počevši od premijera Plenkovića kako su oduševljeni svime što je bilo ovih dana i kako su svjesni situacije u kojoj je košarci nužna financijska injekcija, jer to je naš gorući problem trenutačno, a tu govorim o klubovima. I tu treba doći do promjena u financiranju klubova. I još nešto. Ako smo nakon 31 godinu od Draženove pogibije uspjeli sve ovo spojiti, povezati, kako je tu dan velik pečat nezaboravnoj Barceloni, možda je doista vrijeme za izbaciti onu izlizanu floskulu o tome kako je vrijeme za uhvatiti se za isti štap. Mislim da je ovo idealan trenutak za tako što...
Na dva dana kao nekada
Vjerojatno bi to bila i Draženova poruka...
- Iza nas su dva pozitivna reprezentativna ljeta i na krilima toga, ali i ovog eventa Savez, klubovi, svi sudionici u košarci, bez obzira na svoje razlike, ponekad i svađe koje mogu postojati, trebaju to nadići. Uostalom, i ja sam osobno imao problema u prošlosti s nekim ljudima koji su na ovom eventu imali tretman kakve njihove veličine i karijere zaslužuju. I da, sve ovo, cijelo to pozitivno ozračje mogao bi biti impuls kako bi svatko sa svoje pozicije mogao pomoći još više, jače i bolje.
Ono što je ostala slika koju smo svi ponijeli iz Arene jest i zvuk s tribinama koje su u više navrata počele skandirati “Heja, heja, cibosi!”. Nakon utakmice je Džanan Musa kazao kako je razgovarao s Vanjom Marinkovićem i kako im nije jasno da grad Zagreb s takvom tradicijom, takvom dvoranom, takvom infrastrukturom nema euroligaša, jer bi i njima kao igračima bilo gušt dolaziti u Zagreb. Aco je emotivno vezan za Cibonu, Zagrepčani također. Poruka je to i za one koji iste te Zagrepčane predstavljaju. Bilo na lokalnoj ili državnoj razini.
- Sjećam se da je i 2019. godine, u finalu doigravanja protiv Cedevite sve bilo krcato i pjevale su se pjesme Fosila, pa sam siguran da tu emociju Zagrepčana prema Ciboni nitko ne može uništiti. Cibona, ako se zapakira u pravi proizvod, a tu strategiju moraju donijeti ljudi koji trenutačno u klubu donose odluke, ima veliki potencijal. Dobra je stvar što je kub opet nekako preživio, ali Zagreb zaslužuje da Cibona dođe do konačnog rješenja - zaključio Aco Petrović.
Zagreb se na dva dana prisjetio kako je to bilo nekada. Hrvatska košarka se prisjetila kako je to bilo dok je bila velika i važna.
Dražen je 31 godinu nakon smrti poslao još jednom poruku o tome kako je krajnje vrijeme da se trgnemo i shvatimo koliko je ovaj spor velik i važan.
Iako čovjek ljetuje godinama na Krku i premda je vezan uz Hrvatsku, opet, u našoj zemlji nije bilo veće inozemne svjetske zvijezde od Luke Dončića. I on se stigao pokloniti Draženu, i to direktno iz aviona, iz Kine, gdje je sudjelovao u NBA marketinškim aktivnostima.
Velik je Dražen. Velika je košarka o kojoj nas je učio. I još nas uči.