"Znate mog predsjednika Janakopulosa, on kaže da mu je najomiljeniji igrač Jokić. Ako je sada gledao ovaj meč, možda je promijenio mišljenje i možda mu je to sada Şengün", izjavio je turski izbornik Ergin Ataman nakon velike pobjede protiv Srbije.
Bila je to utakmica koja je izravno odlučivala o pobjedniku skupine A. Dvoboj neporaženih, dvoboj Nikole Jokića i Baby Jokića, kako tepaju Alperenu Šengünu. Uistinu, bila je to utakmica za prave košarkaške sladokusce. Uz dvoboj dvaju šmekera, utakmica je iznjedrila dašak drame, neizvjesnosti, sjajnih poteza i šuterskih serija. Naposljetku je prvo mjesto i stopostotni učinak završio u rukama momčadi koju vodi Ataman, ono možda i najbitnije - Turska se s Njemačkom, reprezentacijom od koje svi strahuju, može susresti tek u finalu. Tako će Turci u osmini finala igrati protiv Švedske, dok Srbiju također čeka dvoboj sa Skandinavcima, odnosno s Finskom predvođenom sjajnim Laurijem Markkanenom.
Da, Šengün je izdominirao protiv Jokića i Srbije. Utakmicu je umalo završio s triple-double učinkom, zabio je 28 poena, uz 13 skokova i čak osam asistencija. S druge strane, Jokić je postigao 22 poena, imao je i devet skokova te četiri asistencije. Naravno da je sve to izazvalo brojne komentare, od kojih se posebno ističe onaj koji je objavila FIBA: "Nije Baby Jokić, zovite ga Tatica Šengün".
Centar Houston Rocketsa uistinu dominira. Ključni je igrač svoje momčadi, prosječno postiže 21,6 poena po utakmici te je samo na otvaranju Eurobasketa, protiv Latvije, postigao manje od 20. Nalazi se u Top 10 u sve tri ključne statističke kategorije i gotovo svaku utakmicu koketira s triple-double učinkom. Po indeksu valorizacije među je petoricom najboljih na prvenstvu - odmah iza Luke Dončića, Laurija Markkanena, Nikole Jokića i Giannisa Antetokounmpa. Uistinu neloše "društvance".
Ovo je očito njegova godina jer je u 2025. prvi put nastupio i na NBA All-Staru, dok je u sezoni najjače svjetske košarkaške lige bilježio nešto više od 19 poena, uz 10,3 skoka te gotovo pet asistencija u prosjeku. I kada se pogledaju sve te brojke, način igre, pa i njegova statura, ne čudi odakle nadimak Baby Jokić.
No, Turska nije samo Šengün. Za organizaciju napada zadužen je sjajni naturalizirani Amerikanac Shane Larkin, i kada ništa ne prolazi, lopta je u njegovim rukama. Ne treba zaboraviti ni Cedija Osmana, Kenana Sipahija, Furkana Korkmaza, Adema Bonu - sjajan "papir" kojim ipak ne može svatko upravljati. Zato je tu Ergin Ataman, koji je, uz sva jaka imena, ipak najveća zvijezda ove reprezentacije. Po mnogima trenutačno najbolji europski trener našao je idealnu kombinaciju mladosti i iskustva, podijelio uloge i stvorio savršenu kemiju unutar momčadi. Tako je Turska - po dojmu - na Eurobasketu rame uz rame s Njemačkom, samim time rastu i ambicije te očekivanja.
Turska je ogromna zemlja, i geografski i košarkaški. Stoga frapira podatak da u svojoj vitrini ima samo dvije medalje - oba srebra osvojena na domaćem terenu, na EuroBasketu 2001. i Svjetskom prvenstvu 2010. Još više frapira podatak da je Turska posljednji put na Olimpijskim igrama sudjelovala davne 1952. godine.
Turcima nikada nije nedostajalo klase i kvalitete, ali jest momčadskog duha i čvrste ruke. Ataman je poznat kao trener koji mijenja povijest. Sada je došlo vrijeme da je promijeni i na klupi reprezentacije. Zato je najveća snaga Turske u čovjeku s flomasterom, a ne s loptom.
Srbija je na Eurobasket otišla kao glavni favorit. Ne treba to skrivati. Momčad koju predvodi MVP Nikola Jokić, prepuna kvalitetnih igrača, bez značajnijih izostanaka, sa starim liscom Svetislavom Pešićem na klupi. Ipak, kada sve izgleda divno i krasno, nevolja najčešće vreba iza ugla. Tako je bilo i sada. Kraj prvog poluvremena protiv Portugala izazvao je šok i nevjericu diljem Srbije - Bogdan Bogdanović, kapetan i druga violina momčadi, uhvatio se za zadnju ložu i time završio svoj nastup na Eurobasketu. I nije tu stalo, jer kada krene - krene. Tristan Vukčević također se ozlijedio, dok je baš na utakmici protiv Turske stradao i Aleksa Avramović. Kada se tomu pridoda da nominalno treći igrač reprezentacije, nekadašnji najbolji razigravač Europe, Vasilije Micić, iz raznih razloga nije ni sjena onoga što je bio - u Srbiji svakako ne spavaju mirno.
Ipak, ne smije se zaboraviti da je Srbija reprezentacija koju predvodi Nikola Jokić, koliko god to zvučalo nategnuto i plastično - on može sam. Zašto? Jer je to igrač koji druge čini boljima, time automatski i samoga sebe. Zato je on Nikola Jokić. Zato nema govora o otpisivanju Srbije, dok stara izreka kaže: "Ranjeni lav je uvijek najopasniji".
Zaključno, Turska i Srbija odigrale su sjajnu utakmicu. S jakim adutima uz crtu, s negdašnjim bekovskim parom Efesa sada na suprotnim stranama (Larkin - Micić) i "dva Jokića", ne bismo se previše bunili kad bi se repriza dogodila 14. rujna - u finalu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....