Na nekoj litavskoj periferiji, u Alytusu, koji i sam po sebi izgleda kao konačna predaja, u ovo vrijeme, 2011. godine, slušao sam žalopojke finskih novinara. Nisu oni zdvajali nad rezultatima svoje reprezentacije na tom Eurobasketu, za njih je sve bilo spektakl, nego su se žalili na svoj posao. I na izbornika Henrika Dettmanna. Koji s njima ne razgovara.

Naravno, finski novinari tada nisu odrasli uz košarku, znali su oni sve o “icingu” u hokeju, nešto manje o “pick and rollu”. Pa Dettmann nije pronalazio razlog da s njima komuncira, niti je davao izjave, jer oni za Boga miloga nisu ništa razumjeli.
Dettmann je nešto ranije vodio Njemačku i Dirka Nowitzkog, doveo je Nijemce i do medalje, pa se vratio kući, naučivši dovoljno i predano krenuo slagati sustav. Napravio je link s koledžima, tamo je slao darovite trenere na školovanje, a kako su odlazili treneri, tako su stizali i igrači.

ALEXANDER TRIENITZ/IMAGO SPORTFOTODIENST/PROFIMEDIA

Dettmanov učenik Tuovi

Finska je dugo tražila sport u kojemu bi bila nešto u zimskom razdoblju, a prije toga je propustila vlak ostalih skandinavskih susjeda koji su pronašli zabavu u dvorani kroz rukomet. To je bila šansa za Finsku, sjajno je pogodio Dettmann.
Danas, 14 godina kasnije, Finska je napravila strelovit uspon u svjetsku košarku, danas 14 godina kasnije ona ima Laurija Markkanena koji je ozbiljna NBA zvijezda, koji će zaraditi samo u sljedećoj sezoni 46 milijuna dolara i oko kojega Utah Jazz slaže momčad. Nekada nije sve u lovi, ali uzmite samo ovaj dio u računici. Tih 46 milijuna koliko će zaraditi Markkanen neće zaraditi ukupno svi hrvatski košarkaši, ne samo reprezentativci, uključujući i naše NBA igrače sljedeće sezone.

Tu se pojavio i Tuomas Lisalo, trener koji napravio čudo s Telekom Bonnom, pa uveo Paris u Euroligu, a sada je prvi, pazite prvi trener Memphisa u NBA ligi. I koji je zaludio Europu prije toga jednom posebnom košarkom, u visokom ritmu, s puno trčanja i puno šuteva kakvu je igrao Paris.

Slično je to i s reprezentacijom koju vodi Lassi Tuovi, dugogodišnji Dettmannov učenik, izbornik koji je prije tri godine izbacio Hrvatsku u osmini finala, u subotu je poslao kući Srbiju i Nikolu Jokića, za mnoge najboljeg igrača svijeta.

BEAUTIFUL SPORTS/WUNDERL/IMAGO SPORTFOTODIENST/PROFIMEDIA

Naravno, riječ je o senzaciji i šoku, jer Srbija ima kud i kamo šire kapacitete od Finaca, ali Finci su danas daleko od hokejaša. I Lauri Markkanen je ozbiljan igrač, možda za FIBA-inu košarku upotrebljiviji i od samog Jokića. A Srbija, recimo, nema klinca potencijala kakav je Miikka Muurinen, srednjoškolac koji je stavljao trice kroz oči Nikole Jokića.

U ponedjeljak, 15. rujna, dan nakon finala ovog Eurobasketa, održat će se promocija vrlo dobrog dokumentarca Jure Pavlovića, “Izgubljeni Dream Team”. Priča je to o reprezentaciji Jugoslavije na posljednjem natjecanju koje je zaigrala, Eurobasketu 1991. Uz dobar kontekst sa strane, ali i uvod u priču o tome kako je ovdašnja škola košarke u tom vremenu dominirala. Bilo je to, međutim, prije gotovo 40 godina. Ako je u tom trenutku i postojalo koje vanjsko košarkaško igralište u Finskoj, tamo je konstrukcija koševa služila samo kao okvir za hokejaške golove.

I dok se ovdje još uvijek priča o “jugoslavenskoj školi košarke”, neki drugi su sa znanjem koji su crpili i iz ovih prostora otišli korak dalje. Da, i danas će ovo podneblje izbaciti nevjerojatne talente poput Luke Dončića ili Nikole Jokića, ali sustav se generalno nije promijenio već desetljećima. Ponegdje i infrastruktura.

PEDJA MILOSAVLJEVIC/ALAMY/PROFIMEDIA

Finci nisu slučajnost

Finci, ali možemo i o Nijemcima, predvodnicima te brze košarke, pune ritma, energije, snage, s velikim samopouzdanjem na šutu, izabrali su neki drugi put. Ta košarka nije stara jugo škola, ta košarka je prije kombinacije španjolske brzine i litavske čvrstine. I ona daje rezultate, jer je sustav jasan. Lauri Markkanen se rodio u Finskoj, ekstra je talent i on će kroz sustav iskoristiti svoj potencijal do maksimuma. I ne samo on.

Ovdje se, od Vardara pa do Triglava, i dalje igra užasno spora košarka. Ovdje se i dalje ne mijenja sustav. Rezultate ponekad spase ekstra talenti. Ali, posljednja reprezentacija koja je igrala u smislenom sustavu s ovih prostora bila je Slovenija iz 2017. godine. Koju je vodio Igor Kokoškov, koji je iz Srbije, ali je trenerski odrastao u sasvim različitoj košarci.

I nije sramota shvatiti gdje smo, otići do Finske i potražiti ideju o tome kako oni to rade. Bolje nego svi na Balkanu. Finci nisu slučajnost.