Na SP-u u Kataru će igrati 12 najboljih iz Europe, pa kako do tamo može Hrvatska kada na Eurobasketu nije bila u 24 najbolja?

Medalje su podijeljene, postavljena je nova karta Europe i taj poredak trajat će do 2029. godine, kada će se ponovno zaigrati najneizvjesnije košarkaško natjecanje, jer EuroBasket to jest.

I dok se slave heroji i oplakuju gubitnici, dok se smjenjuju izbornici i propitkuju igrači u poodmaklim godinama imaju li snage za još jedno putovanje, košarkaški sustav kreće u novi ciklus. Svi oni, pobjednici i gubitnici, na istom su početku. Kreće se od starta, kako bi se dohvatilo SP u Kataru, zatim i OI u Los Angelesu, pa negdje usput izborila viza i za EuroBasket 2029.

Na kontu nitko nema pobjedu više, u istoj su situaciji i oni koji su promarširali europskom smotrom i oni koji tamo nisu ni bili.

Poput Hrvatske, koja ispred sebe ima cilj koji ne smije promašiti. Koja se mora, kako zna i umije, dokopati Svjetskog prvenstva jer tamo nije bila od 2014. godine, koja se na temelju toga mora dovući do barem izlučnih kvalifikacija za Igre, pa i pokušati stići do njih, ali i biti među 24 reprezentacije koje će igrati sljedeći EuroBasket u Sloveniji, Estoniji, Grčkoj i Španjolskoj. Već se sada zna da će se košarka tada igrati i na Santiago Bernabeuu, pred 80.000 gledatelja.

Ali, treba ići po redu. Da bi se plasirala na SP u Kataru, valja biti među 12 europskih reprezentacija koje će zaigrati za svjetsku krunu. Razumno je zapitati se kako to Hrvatska može stići do 12 najboljih u Europi, kad sada nije bila kadra stići u 24 najbolje koliko je zaigralo EuroBasket? I koje su nam uopće reference za nadati se u tako što, kad se u ovom sustavu kvalifikacija nikada nismo uspjeli plasirati? To nikada znači dva puta.

Za SP 2019. stigli smo do izlučne skupine, ali to su bile kvalifikacije u kojima se nismo snašli, niti ih dobro prostudirali. Potpuni košmar. Da iz toga nismo ništa naučili, dokazali smo u onim kvalifikacijama za SP 2023., kad nismo ni prošli dalje iz uvodne skupine, gdje samo posljednji ispada. Mi smo bili - posljednji. I tada smo uletjeli u dosta ponižavajući ciklus pretkvalifikacija, koje smo valjda jednom za sva vremena zaključili ovoga ljeta.

I već je sada jasno da ovoga puta nećemo otpuzati u drugu ligu, jer u uvodnoj skupini imamo i Cipar, pa kad nas je Cipar svojom nazočnošću u kvalifikacijskoj skupini (kao jedan od domaćina) za EuroBasket eliminirao s europske smotre, sada je prilično sigurno da će Hrvatska stići do izlučnog kruga kvalifikacija za Katar.

A kako bi Hrvatska tamo, uz dvije očekivane pobjede nad Ciprom, prenijela još barem dvije, ako ne i tri pobjede, pa si utabala put za SP, valjat će nešto odigrati protiv Izraela i Njemačke.

Nijemci su stroj, Nijemci su u posljednja četiri velika natjecanja na tri osvojili medalju. I s njima ćemo igrati dvije utakmice u veljači. Bez NBA igrača, znači bez Ivice Zupca, Darija Šarića i Karla Matkovića s naše strane, ali i bez Dennisa Schrödera, Franza Wagnera i vjerojatno Tristana da Silve s druge strane. Svakako i bez Moritza Wagnera ili Isaiaha Hartensteina u njemačkoj vrsti. Ostali bi, ako Euroliga ne stavi veto, trebali biti tu. Čak i David Krämer, novi šuter Real Madrida, koji je otpao Nijemcima uoči odlaska na EuroBasket.

Eventualna jedna pobjeda nad Njemačkom u veljači definitivno bi bila veliki bonus koji bi nam doslovce otvorio vrata Katara. Ali, Njemačka nije naša niša.

To je Izrael, reprezentacija s kojom ćemo na neutralnom terenu već zaigrati u prvom prozoru za dva i pol mjeseca. Opet nećemo imati na raspolaganju naše NBA igrače, ali ni Izrael neće imati "ljepilo" svoje reprezentacije, Denija Avdiju.

Otvoren put do SP-a značile bi dvije pobjede nad Izraelom. Prva za dva i pol mjeseca na neutralnom terenu i druga, s kompletnim sastavima, u srpnju u Hrvatskoj.

S četiri pobjede, po dvije nad Izraelom i Ciprom, Hrvatska bi s puno optimizma kročila u križanje sa skupinom u kojoj će nam doći Latvija, Poljska i Austrija (s Aramisom Naglićem na klupi) ili Nizozemska. S one četiri pobjede iz prvog kruga (i 2-0 s Izraelom), tu će nam trebati još četiri pobjede. Dva puta Austrija ili Nizozemska, te kod kuće Poljska i Latvija. Tako to barem izgleda na papiru.

Ali, to treba potvrditi i na terenu. Kako se više nikada ne bi dogodilo da gledamo kako se drugi loptaju. A tada nije pristojno ni pomisliti kako bismo prošli da smo se kvalificirali.