Cibonu može spasiti Tomašević ili će ona s ljudima koji je vode otići u stečaj

Plan bi mogao biti ovaj: Josipu Sesaru ponuđen je sporazumni raskid ugovora koji mu traje još za sljedeću sezonu, isto će biti ponuđeno dobrom dijelu igrača. Dovest će se novi trener, dosta novih igrača, nadat će se da će ABA liga popustiti i dopustiti Ciboni da ne plati pozivnicu, a ipak ne ispadne iz nje, onda će se natjecati za još jednu godinu u kojoj bi Grad Zagreb trebao baš Cibonu držati nositeljem kvalitete što se tiče košarke u Zagrebu. I eto, preživjela se još jedna sezona.

Direktor bi ostao isti, povremeno on bi se bavio sportskom politkom, jer, eto, dopalo mu se, a i u Skupštini će sjediti neki ljudi koje nitko ne poznaje, ne zna nitko tko su, a jednom, ima tome barem dvije godine, plasirali su u klub oko milijun i pol eura. Puno manje nego je klubu u istom tom razdoblju dala Tomaševićeva gradska vlast, koja, pri tome, nema u klubu ni jednu svoju osobu...

Cibona - Zadar: Domagoj Vuković

RANKO SUVAR Cropix

I nikom ništa. Opet će se trubiti o velikim najavama, povratku Cibone na stare staze slave, govoriti da se sezona koja je iza njih više nikada ne smije ponoviti. Jer, tako je bilo i lani. Pa se dogodila najlošija sezona u povijesti.

Koja je zaključena ispadanjem od Ilirije u kvalifikacijama za ABA ligu, u jednoj doista groznoj predstavi, koja je i od terena napravila nered koji već dugo stanuje u klubu.

Cibona je trenutačno na ozbiljnoj prekretnici. I kako se sada čini, ispred nje su samo dvije opcije. Jedna je, najozbiljnija, ona prema kojoj bi Grad Zagreb trebao raspetljati čudne odnose u klubu, koji nije samo gradska institucija, nego je projekt u koji je Grad ulagao ozbiljan novac posljednjih godina. Nekada davno, doduše, s drugim gazdama, taj isti Zagreb je i Cibonu pretvorio u siromaha, otimajući mu imovinu u centru Zagreba.

Tomislav Tomašević, za razliku otprije četiri godine, sada puno više zna o Ciboni. I sam je uoči izbora kazao kako je situacija u klubu već predugo teška. Ovu grupaciju koja je zavladala klubom, međutim, jedino Grad može zauzdati. Možda su ti ljudi u jednom trenutku odgovarali Tomaševiću, kad su im ispadali bomboni iz usta i kad su obećavali da će srediti Cibonu. Jer, to nije morao Tomašević.

Sada je ipak došlo do njega.

Petar Aranitović

RANKO SUVAR Cropix

Druga je opcija stečaj. Mogla bi Cibona u njega ući i prije nego što mislite. Recimo, da se odjednom pojavi na računu klubu nekoliko stotina tisuća eura zadužnica. A Cibona dugove i dalje stvara. U slučaju stečaja nitko se nikada neće naplatiti od kluba, on će se fuzionirati s nekim, promijeniti račun i nastaviti čistog, novog računa dalje. Odvratno? Jest. Ali, ne bi bili niti prvi, a vjerojatno niti posljednji koji bi to napravili.

U tom trenutku samo je nejasno zašto se to već nije dogodilo. Nego ova agonija, s minimalnim, ali skupim pauzama, traje od 2006. kad je Milan Bandić, zbog toga što mu Božo Miličević nije želio prepustiti Tuškanac, Ciboni prestao plaćati ono što joj išlo po slovu propisa, a usput je i na tada zahuktalu Snježnu kraljicu prebacio generalnog sponzora. Koji je do tada bio Cibonin.

Sve ostalo je povijest. Koja nas je dovela do ovoga danas. Tomislav Tomašević nije morao izvlačiti priču o Ciboni tijekom izbora, vjerojatno ju je čuvao u talonu s obzirom na protivnika u drugom krugu izbora, ali sada ima priliku popraviti što se popraviti može.

Nije njegova krivica, ali je Cibona valjda još uvijek na pijadestalu onoga što jest Zagreb.

Ili je neće biti. Ovakva kakva jest, i ne treba biti.