Ante Nazor bio je u prvoj polovici desetih godina vruća trenerska roba u Hrvata. Osvojio je pet medalja s mlađim kategorijama, bio je na klupi Splita, Zadra i Cibone, vodio je MZT do naslova prvaka Makedonije, dok je nekih 24 sata tamo 2017. godine čekao da ga se potvrdi i kao izbornika seniorske reprezentacije.
Nije se dogodilo.
Posljednje dvije godine ovaj je Splićanin u nekakvoj hibernaciji, bio je na klupi Omiša, momčadi iz drugog razreda hrvatske košarke, bio je aktivan i na Kineziološkom fakultetu u Splitu i čekao pravu priliku. Dok nije nazvao Davor Kus, sportski direktor Kvarnera 2010, povratnika u elitni razred naše košarke i 46-godišnji Nazor se opet vratio na veliku scenu.
- Dugo sam već u ovom poslu i stigao sam do stadija u kojem sam odlučio raditi nešto ozbiljno ili ostajem doma i tu radim nešto korisno. Moralo me nešto pokrenuti, ne samo u financijskom dijelu, nego i u košarkaškom. Imao sam osjećaj radeći u posljednje vrijeme, ne samo u Hrvatskoj, nego i u inozemstvu da se vrtim u nekom začaranom krugu. Čekao sam da se javi klub koji je stabilan, koji ima projekt, jasnu košarkašku ideju i dobru organizaciju. Sretan sam što su me ljudi u Rijeci prepoznali.
Kvarner je dosta ozbiljan projekt koji sada treba ustabiliti.
- Rijeka je veliki grad i u pitanju je sportski program koji je dugogodišnji i stabilan. Ne odlazim u Rijeku grlom u jagode. I treba se odmah uhvatiti posla, jer će sljedeće sezone liga biti jako izjednačena. Sad je proces slaganja momčadi.
Dobra je vijest što bi neki igrači koji su izborili elitni rang i bili tu nositelji, trebali i ostati za sljedeću sezonu?
- Kontinuitet rostera je jedno od jamstava stabilnosti. Bit će tu i pojačanja, ali kostur momčadi, nositelji će ostati.
Sustav sve može izbaciti
Zaključeno je domaće prvenstvo, Zadar je opet pokazao dominaciju, Zadar u kojem je Ante Nazor čak tri puta bio trener. Ispalo je da je najbogatiji klub, klub s najvećim proračunom - kao i u ostalim momčadskim sportovima - otišao do kraja.
- Teško je tu govoriti samo o financijama, jer sport je puno kompleksniji. Zadar je imao kemiju, imao je energiju povezanu s navijačima, kad se to poklopi u Zadru, onda trofeji ne trebaju čuditi.
Zadar je ove sezone bio šesti u ABA ligi, ali šesti je bio i kad ga vodio Ante Nazor, šesti je bio i Aramis Naglić na klupi Zadra.
- Bili smo šesti s momčadi u kojoj su igrali Sobin, Ivanov i Florence, dok je klub bio u teškoj dubiozi. Te situacije koje su me pratile u karijere nisu zdrave, ali slučaj je htio da baš tada budem na klupama naših najboljih klubova. Pratila me ta karma klupa velikih klubova u povijesnim trenucima kad su ti klubovi stajali najlošije i u pogledu novca i u pogledu odnosa.
Koliko bi se karijera Ante Nazora promijenila da je 2017. godine bio potvrđen za izbornika?
- Razmišljam dosta o tome, jer to su neke točke u životu koje te natjeraju na razmišljanje. Međutim, tu dođeš do spoznaje da si kao pojedinac nevažan, jer ozbiljan sport u ozbiljnoj državi je pitanje sustava. Ne pojedinca koji radi posao izbornika, postiže koš. Sustav sve to može izbaciti. Onda se dogodi da dobiješ šansu u normalnim uvjetima. Svi težimo iskoraku, na svim razinama i ne treba se opterećivati pitanjima što bi bilo kad bi bilo. Koliko smo i promijenili izbornika, koliko igrača, koliko ljudi u strukturama, glupo je tako razmišljati.
Uskoro će okupljanje naše reprezentacije koja će pokušati izboriti Olimpijske igre kroz težak turnir u Pireju. Gro današnjih reprezentativaca vodio je i s njima osvajao medalje u mlađim kategorijama upravo Ante Nazor...
- Jest, gotovo 90 posto ove reprezentacije, koju sada jako dobro vodi Josip Sesar, bio je u tim generacijama. Od one Hezonjine koja je postala europski kadetski prvak, pa čak i Darijeve, kojeg sam kao kadeta vodio u juniorima. Kako je ovo reprezentacija na koju treba samo dodati Bojana Bogdanovića, kojeg nisam vodio, to je otprilike to. Rekao bih još i da to više nije mlada reprezentacija, ona je to bila 2015. godine, sada više nije. Mislim da smo negdje u to vrijeme, to je moj unutarnji osjećaj koji me neće napustiti, da smo tada presjekli nakon Rija, ostavili Bojana Bogdanovića i zaigrali s ovim ljudima, ne znam po čemu bi na lanjskom SP ta generacija igrača bila slabija od finalista Njemačke i Srbije. Ja to tako vidim, bez obzira bih li na čelu te vrste bio ja ili netko drugi.
Hezonja, Šarić i ostali naosvajali su se kao klinci, taj DNK je još u njima.
- Oni imaju to zapisano u sebi. Sjetim se uvijek onog finala SP protiv Amerikanaca kad nam je nedostajalo pola momčadi, kad smo bili bez Bendera i Mazalina, kad se ozlijedio Žižić. Međutim, ta generacija igrača rođenih 1996. i 1997. koji su i sada dio reprezentacije, imali su u sebi mangupluk s kojim se ti izostanci nisu primjećivali. I nakon dugo, dugo vremena, ja osjećam da se u našoj seniorskoj reprezentaciji nešto događa, da mi, kako bih to rekao, nadolazimo...
Tri direktora u jednoj sezoni
Slika tog SP na kojem smo poraženi od SAD u finalu, jest ona blokada Nika Slavice na Jaysonu Tatumu. Tatum danas napada NBA naslov, Slavica više ne igra košarku.
- To je dublji problem i moja vječita enigma. Slavica ima tijelo poput Hezonje, to je moderan igrač. Možemo sada analizirati naše igrače koji odlaze do NBA lige i Eurolige. Kojeg je to iznjedrio hrvatski klub? Zašto Borna Kapusta ne igra u hrvatskom klubu, zašto su Zubac ili Matković preko Mege odlazili u NBA? Mislim da su naši klubovi zaboravili postupak kako sami dovesti igrača do vrhunske košarke. Jasno, ima tu dio priče i o financijama. Imao sam predavanje na KIF-u o tome kako je put Vitorije odlazio Roko Ukić. Bio sam tada pomoćni trener u klubu. Tada je Split prodao Ukića i zaradio novac, on nije morao ići negdje po regiji da bi se prodao dalje. Zatim, Hezonju i Šarića je prodao Zagreb, svi su ti košarkaški programi imali snagu kad su klubovi bili u stanju prodavati takve igrače. Imamo mi talenata i danas, ali nam fali protočnost prema vrhunskoj košarci, sve to prije svega ide na dušu klubova i direktora u njima.
Nekako se čini da su s godinama ljudi iz košarke sklonjeni u stranu, dok su na pozicije moći u klubovima stizali politički aparatčiki, bez ikakvog znanja, ali s velikom osobnom ambicijom, ljudi koji bi vrlo brzo pomislili da sve znaju. Sva je sreća što ih politika nije postavila za pilote...
- Meni se znalo dogoditi da u jednoj sezoni u Zadru promijenim tri direktora. S jednim potpišem ugovor, onda dođe drugi usred sezone, istu sezonu završimo s trećim. Možda i najvažnija figura u ustroju kluba jest sportski direktor, koji provodi sportski program, koji zna kakav mu trener treba, tko je target od igrača u mlađim kategorijama i kako sve to dovesti do nekog cilja kroz jedan olimpijski ciklus. Ali, to su ovlasti isključivo struke. Nikako političkih potrčka koji sve to nisu u stanju povezati u čistu ideju - zaključuje Ante Nazor.