Lovro Gnjidić je odigrao devet posljednjih minuta Ciboninog razbijanja Primorske na način na koji je malo koji hrvatski klinac debitirao u regionalnoj ligi. Tih prvih devet minuta bila je čarolija u izvedbi ovog 19-godišnjaka, čiji je talent bio jasan čim ste ga prvi put ugledali. Međutim, momak s košarkaškim DNK - tata Boris bio je odličan košarkaš, mama Lidija, nekada Abrlić, isto takva košarkašica - bio je uvijek igrač kojeg poeni nisu zanimali, koji je bio agresivan na driblingu, u tranziciji, ali nešto manje u kontinuiranim napadima na obruč.
Ozbiljna ‘jedinica’
Protiv Primorske bio je goropadan i pokazao je da zaslužuje i više prilika od minuta na terenu kad je protivnik ionako slomljen. Lovro Gnjidić je jedan u galeriji onih kojima se isplati vjerovati.
- Gnjidić je dosad u juniorskim utakmicama bio čisti razigravač, nije gledao na koš. Mislim da nije ni svjestan kakav “motor” ima. To mora koristiti i uzeti šut, sjuriti se u prodor. On to može i te stvari ću i ubuduće tražiti od njega. On ima potencijala da bude “combo” igrač - kazao je Ivan Velić nakon utakmice.
U ovoj posljednjoj Velićevoj rečenici, o “potencijalu da bude combo”, možda leži i najveći problem u Gnjidićevom razvoju. Jer to je najveća opasnost za svakog playa koji se pojavi. Treneri, u ovom slučaju Velić, dvoje je li dečko čisti play ili više “dvojka”, pa se u tom traženju, iako bi “combo” trebao značiti i jedno i drugo, igrač u osjetljivim godinama pretvori u “dvojku”, ne onu klasičnu nekadašnju, ali u svakom slučaju se u tom traženju pozicije izgubi fokus.
A Lovro Gnjidić ima potencijal, ne da bude “combo”, nego za ozbiljnu “jedincu”. Ne samo za Cibonu...
Uglavnom, uz ovaj tekst donosimo i minutažu i prosjeke za čak 14 naših igrača, potencijalnih ili već sigurnih reprezentativaca koji su mlađi od 22 godine, a igraju u naša tri ABA ligaša. Za svakog od njih treba raditi razvojni put, svakom od njih treba se posvetiti i izvući od svakog od njih barem optimum s obzirom na potencijal.
S nekima, poput Matea Drežnjaka, to ide lagano, tu se i ne treba previše mučiti, jer on, iako mu je samo 21 godina stigao je ljetos u Cibonu kao najveće pojačanje i ne samo to, stigao je on među Vukove kao član prve petorke hrvatske reprezentacije. Ne samo ove za kvalifikacije, jer neka vas ne iznenadi ukoliko se Drežnjak krajem lipnja pojavi i u startnih pet one naše vrste koja će tražiti Olimpijske igre na kvalifikacijama u Splitu.
No, nisu svi Drežnjak, neki su osjetljiviji, poput Tonija Nakića, još jednog pojačanja pristiglog ovog ljeta pod Toranj, neki rastu preko noći poput Roka Prkačina. I obojici treba skrojiti obrise u igre u kojima mogu biti najbolji. Ili - ako želite - Roko Prkačin i Ivan Novačić ne mogu igrati iste akcije, jer nemaju iste igračke posebnosti, kao što ih nemaju Igor Marić i Toni Nakić, jer nisu isti tipovi igrača.
Sve je to zahtjevni posao za trenera, ali to je i izazov za svakog od njih.
Ako, pak, Veljko Mršić, na klupi Zadra može biti ponosan na nešto u uvodnih mjesec i pol dana sezone, onda je to ozbiljna minutaža Duje Brale, kojem je samo 17 godina. Momak je odgovoran, momak će svakom minutom skupljenom na terenu postajati sve bolji.
Budimo pozitivni
U Splitu su, pak, ako govorimo o nositeljima među mladim igračima dvojica u takvom statusu. Toni Perković se već prošle sezone profilirao kao možda i prvo ime Splita, ove godine je konkurencija na njegovim pozicijama - a on je, recimo, “combo”, nije to Gnjidić - veća, a treba vidjeti koliko će se povratak Ilije Đokovića odraziti i na minute Perkovića. Jer, sada su tu na “jedan” i “dva” Đoković, Čampar i Mesiček. Netko se u tom kvartetu neće naigrati, a bilo bi žalosno da to bude Perković, koji je u tom društvu jedini hrvatski reprezentativac.
Ivan Perasović, nadalje, momak je kojemu Ivica Skelin daje petorku u svakoj utakmici. I dok je u prvim utakmicama “stajao u kantunu i nadao se balunu”, Perasović je, recimo, protiv Zadra tražio “cutove”, bio agresivan po koš, a i obrana će mu s vremenom biti bolja.
Perasović još uvijek, u pravilu, nema šansu za drugi ulaz u utakmicu, što bi se isto moralo donekle promijeniti tijekom sezone.
Ukupno, dosta je mladih u akciji i dosta njih treba usmjeravati. Opet, činjenica da su svi unutra tu je zato jer su naši klubovi u neimaštini. Nemojte uopće dvojiti da postoji više novaca, na njihovim pozicijama bili bi stranci, regionalci, sasvim svejedno.
Pa budimo pozitivni. I nadajmo se da će naši treneri u balansu čuvanja svoje stolice i građenja perspektive gledati ipak prema naprijed. Bingo će za njih biti ako s našim klincima naprave rezultat. Budu li ga i ostvarili a perspektive, ne lažne, nego one koje to zaslužuju, neće u tome imati utjecaj, trener će ionako stradati.
A, na kraju dana, o kakvom mi tu rezultatu govorimo?