Postoji jedan slogan koji su patentirali Englezi i svi će ga se ljubitelji nogometa i sporta sjetiti jer je bio poprilično proširen u vrijeme kad se igralo Europsko prvenstvo na Otoku, ali taj slogan, “Football’s coming home”, nikada se nije do kraja ostvario. Zadranima sličan slogan nikada nije bio potreban jer košarka njih nikada nije napustila i bez obzira koliko neke stvari dugo trajale nije se trebalo moliti i nadati da će se košarka jednoga dana “vratiti kući”. Ona je bila tu i bit će tu bez obzira u kakvim vremenima živimo, bez obzira koji je format natjecanja i bez obzira na to koliko su se mijenjala vremena.
Kroz Zadar su prošle generacije, velike generacije košarkaša. Košarka se nekad igrala u Jazinama, legendarnim Jazinama, koje su iz dana u dan dokazivale svu veličinu zadarske košarke i sve što je košarka u Zadru nosila svima nama jer ako ćemo biti realni i iskreni, svi košarkaški fanovi, bez obzira za koga navijali, negdje su u sebi nosili komadić Zadra i ljubavi koja je vodila taj veliki klub.
Danas svijet hrvatske košarke slavi novog prvaka, ali ne više u Jazinama već u novom košarkaškom centru koji nosi ime legende zadarske, hrvatske i svjetske košarke, Kreše Ćosića. Zadar je u nedjelju navečer osvojio 20. veliki trofej. Mnoge od njih neke generacije neće pamtiti, no one koje su taj sport pratile od vremena kad se igralo na vanjskim terenima znat će jako dobro što je ta zadarska košarka značila i u europskim razmjerima. I što su njegovi frontmeni Krešo Ćosić i Pino Giergia značili za ovo podneblje i košarku u Hrvatskoj. Upravo je Zadar je svijetu košarke dao prvog hrvatskog stanovnika u Kući slavnih u Springfieldu, Krešo Ćosić je to ostvario bez da je i minutu proveo u NBA ligi. Koliko je bio velik na sveučilištu Brigham Young u Provu dovoljno će reći podatak da je ovo mormonsko sveučilište upravo zbog Kreše Ćosića i njegovih briljantnih nastupa sagradilo novu i veću dvoranu.
A kakav je bio Pino Giergia možda bi najbolje mogle potvrditi riječi Mirka Novosela...
- Kad se govorilo o najvećim bekovima na prostoru Jugoslavije, Slovenci su, a i mnogi drugi, tvrdili da je to Ivo Daneu, ja bih uvijek rekao da je to Pino Giergia.
Pino koji je, nadam se, svjedočio novom peharu koji će za sva vremena obilježiti i dvoranu na Višnjiku, dok će se onih 9000 gledatelja sjećati trenutka u kojem je Zadar obilježio svoj veliki opus s ukupno 20. velikim naslovom.
Šest puta su bili prvaci Jugoslavije, to je tada bilo poprilično teško. Ali kad si imao takve majstore, sve je bilo moguće. Imaju osam kupova Hrvatske i jedan kup u bivšoj državi, kojeg su, ako se ne varam, osvojili opet u srazu sa Splitom i za tu priliku uspjeli vratiti Ćosića iz SAD samo za tu jednu utakmicu. Imaju i naslov regionalnog prvaka 2003. godine i kad pridodate da je naslov kojeg su u nedjelju proslavili četvrti naslov prvaka Hrvatske onda je jasno da je priča o legendi koja se iz Jazina proširila cijelim gradom i cijelom državom dobila još jedno lijepo poglavlje.
Košarka u Zadru je živjela i živjet će i u sretnim i u nekim manje sretnim danima, ali je uvijek bila velika i predvodila je sve što je Zadar nudio i nudit će hrvatskom sportu.
Teško je sada nabrajati sve generacije i sve sjajne košarkaše koji su prošli kroz tu školu koja je uvijek bila spremna na svakakva čuda pa i ono koje se dogodilo u prepunom Domu sportova u proljeće 1986. godine. Za mnoge unaprijed otpisana momčad iz Zadra načinila je senzaciju i pobijedila Cibonu nakon dva produžetka iako je pobjednička večera za Vukove u jednom zagrebačkom hotelu već bila naručena. Teško je sjetiti se svih blokada Stojka Vrankovića, pa ako hoćete i svega što je napravio Petar Popović s onih 36 poena koje je ubacio samo u drugom poluvremenu i produžetku u večeri koja se nekima dogodi jedanput, a većini nikad. Večer kad je sve što je bacio kao da nekom magnetskom privlačnošću završavalo u košu i dovelo tisuće ljudi u rane jutarnje sate da bi na Kalelargi sa svojim ljubimcima proslavili još jedan veliki naslov.
A upravo je Kalelarga o kojoj su brojne pjesme sklepane bila za Zadrane centar svijeta. I radost i mladost i ljubav i sreća i tuga, ali prije svega život kojeg možeš živjeti na takav način samo u Zadru i nigdje više.
Tko može zaboraviti legendu Jazina i velike pobjede koje su se tamo rađale. Jazine koje su realno bile premale da bi prihvatile sve koji su taj Zadar željeli gledati i vidjeti. Dvorana u kojoj se uglavnom stajalo, dvorana u kojoj bio jedan balkon za novinare i posebne goste koji je cijelu utakmicu podrhtavao, ali srećom nikad se nije urušio. Bili su to i ostali sretni dani jer tada je rezultata bilo nešto više u kraćem razdoblju, ali i prelaskom na Višnjik ljubav prema košarci je ostala. Mijenjali su se igrači brojnih generacija i rasli košarkaši brojnih selekcija, nekad bolji, nekad ne toliko dobri, ali uvijek i srcem i dušom vezani za svoj Zadar kao što su to bili Pino Giergia i Krešo Ćosić.
Onaj tko se jednom napio vode u tom gradu koji je disao košarku, zauvijek je nosio taj grad u sebi. Poput Marka Ostarčevića koji je bio jedan od prvih profesionalaca u francuskoj košarci i naravno brojnih drugih koji su prošli sve selekcije i onda kad su odlazili, odlazili su s idejom da će se jednoga dana vratiti.
Ova priča je toliko lijepa i zbog Danijela Jusupa, kojeg sam upoznao još dok je igrao u Novom Zagrebu kao mirnog, dragog čovjeka koji je bio uvijek i u svakoj prilici ugodan sugovornik. U nedjelju navečer je i njegova priča dostigla svojevrsni vrhunac. Jusup se vrlo rano prvi put vratio doma i već u sezoni 1992/93. prvi puta sjeo na klupu i vodio Zadar, a svi koji nešto znaju o zadarskom mentalitetu reći će vam da je najteže od svega biti trener upravo u Zadru.
Odlazio je Jupe iz Zadra nekoliko puta, njegov put bio je klasičan put trenera koji je uvijek spreman i mora živjeti u koferu, ali Zadrani su se znali uvijek vratiti doma. Kao što se vraćao i Danijel Jusup da bi danas, kad su osvojili 20. trofej, stigao u “prvi red do mora” i utisnuo snažan pečat u klubu svih Zadrana.
Vodio je Zadar kada su bili pobjednici regionalne lige i kad su tri puta osvajali Kup Hrvatske i sad je napokon bio čovjek na klupi jedne nove generacije Zadrana koju prevodi Luka Božić. Momak koji je i u trećoj utakmici finalne serije protiv Splita ostvario triple-double, momak kojeg je u Novi Zagreb doveo upravo Danijel Jusup i koji mu je u trenucima kad se kod svih mladih sportaša rađaju stanovite dvojbe pomogao da svoju sreću, za sreću jednog velikog kluba, pronađe u Zadru. I zato je ta priča lijepa i ako hoćete, na kraju prepuna emocija.
Ako ste jednom bili u Zadru, ako ste jednom svjedočili njihovoj ovisnosti o košarci i osjetili huk Jazina, bez obzira za koga navijate, i vama će Zadar uvijek biti u srcu. I upravo zbog toga je zadarska parola ostala za sve generacije i ostat će dok bude sporta i košarke...
”Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku!”
Nema bolje rečenice za kraj priče o Zadru nakon još jednog naslova. Priče koja će, siguran sam, trajati puno dulje od tog jednog naslova jer će i nakon ove generacije doći neka nova, a košarka će nastaviti živjeti u Zadru, na slavu košarke.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....