Svi su se u hrvatskoj košarci podigli na noge kad je postalo jasno da Cibona namjerava postaviti Vladimira Jovanovića na klupu Vukova. Jedan od onih koji je to emotivno doživio jest Jasmin Repeša, danas trener talijanskog Pesara.
Iako između novinara i nekadašnjeg izbornika već godinama nema slike niti tona, u tu nedjelju kad se mijenjao Ivan Velić i postavljao Jovanović, sletjela je poruka iz Italije, “ovo je pitanje nacionalnih interesa naše košarke”.
Ne radi se tu o tome je li Vladimir Jovanović iz Srbije i da kao takav ne može voditi hrvatski klub, uostalom, shvatit ćete to u ovom intervjuu, riječ je kriterijima i borbi za struku.
Uglavnom, dogovorili smo ovaj razgovor. Repeša je taman završio jedan od Covid testova.
- Obveza je raditi testove svakih 48 sati.
Pesaro je izazov
I kako mu sada, s više od trideset godina vrhunske košarke izgleda ovo vrijeme današnje, bez gledatelja, s testiranjima, s nešto odgoda...
- S jedne strane važno je da sport ostane živ. Da se nešto događa, da postoji kontinuitet. S druge strane, svaki sportski susret jest spektakl, poput predstave, koncerta, a spektakl bez publike nije spektakl. No, kažem, važna je i ta poruka da nismo mrtvi.
Ali, kako vrijeme ide, izgleda da smo se svi navikli.
A kako se Repeša navikao nakon 30 godina vođenja vrhunskih projekata i lova na trofeje u ulozi trenera u Pesaru, koji te ambicije nema? I kako je uopće tamo završio?
- Pa, bio je to izazov, jer je sve drugačije od onih poslova koje sam radio do sada. Puno se toga i poklopilo, tu je Ario Costa, s kojim sam radio u Rimu i bio je u teškoj situaciji, iz sezone u sezonu rezultati su bili slabiji, klub na granici opstanka. A to je veliko ime, to je nekadašnji Scavolini, klub koji ima veliku povijest, ljude koji vole i razumiju košarku. Kao što je tu slučaj bio u nekim drugim tradicionalnim talijanskim klubovima velike povijesti, poput Cantua, Varesea. Biznis u svim velikim sportovima, međutim, odlazi u velike gradove, pa se ti povijesni klubovi bore za opstanak.
Imao je Repeša i svoje osobne motive.
- Stigao je Covid i ne mogu reći da sam strahovao, nego s obzirom na svoje godine, bez obzira na visinu ugovora, nisam se vidio u sezoni s puno putovanja, promjena aviona. I bio je taj izazov nešto napraviti u natjecanju, jer je Pesaro lani samo administrativnom odlukom ostao u ligi, a imao je klub samo jednu pobjedu na kontu tada.
Nije to hrvatski jal
Danas je Pesaro među osam u Italiji, igraju prilično dobro, plasirali su i na Final Eight kupa.
- Proračun kluba ostao je isti, ali smo uspjeli složiti finu ekipicu. Ono što nam fali jest to da igramo samo s osam igrača, pa ako je netko ozljeđen, netko dobije Covid, ostanemo na šest igrača. Mogli smo imati i dvije-tri pobjede više, evo, recimo proteklog vikenda smo vodili Veneziju deset poena razlike, ali zbog malog fonda igrača nismo izdržali do kraja. Svi su zadovoljni. U klub je ušao u novi sponzor, velika mesna industrija, pa mislim da klub ulazi u neke mirnije vode.
A današnja košarka u Europi pruža priliku da ukoliko imate stabilan, pa i manji proračun, naravno ne u utakmici s euroligašima, koji imaju po dvadesetak milijuna eura, možete raditi odličan posao. Malo je igrača u Europi, naime, koji rade razliku?
- Pa, možda u cijeloj Euroligi danas imate tri takva. Uzmite samo koliko je toga osvojio Kyle Hines, a njemu je prvi ugovor bio u Veroliju, u A-2 talijanskoj ligi, pa je preko toga stigao do trofeja, titule najboljeg obrambenog igrača Eurolige. Oni što ti nudi veći proračun jest veća mogućnost za rad s mlađima, dobar skauting, rad s trenerima, šansa za kupovinu kvalitetnijih igrača. Ali, važno je tu kako prepoznaješ. Recimo, kad sam ja počeo raditi, Benetton je doveo Tonija Kukoča, pa Real Madrid Arvidasa Sabonisa i tu nije bilo sporno da će oni vrlo brzo napraviti rezultat, ako to nije bio naslov, onda je bilo blizu. Danas toga nema.
Danas je vrijeme u kojemu, a to je bio i povod za ovaj razgovor, Cibona dovodi neafirmiranog trenera iz Srbije. Kako je to doživio Jasmin Repeša?
- Pratim sve što govore moje kolege, zanima me to. I manje-više sa svime što sam pročitao u izjavama mojih kolega mogu se složiti. Međutim, volio bih tu naglasiti nekoliko stvari. Kao prvo, želim podvući da nitko nema ništa protiv toga da je Srbin došao raditi u Hrvatsku i oni koji bi željeli ovaj apel trenera protumačiti kao neki hrvatski trenerski jal, na krivom su tragu, jer to naprosto nije istina. I ranije su srpski treneri dolazili u Hrvatsku i o tome se ne radi. Ono što mogu reći da je taj dečko kao trener FMP-a igrao finu košarku s FMP-om, dopadljivo, i to treba priznati. Ono što je naš problem jest činjenica da ne postoje kriteriji kako to netko sa strane dolazi raditi u Hrvatsku.
Udruga je zabranjeno voće
Repeša je tu nastavio...
Riječ je tu o trenerskoj udruzi, kako je god nazvali. Je li riječ o tome da ta udruga nije zaživjela jer ju netko nije želio, je li netko trebao napraviti u njoj jasnu hijerarhiju, a to nije htio, je li nekome odgovaralo da ta trenerska udruga bude marginalna, sve su to pitanja. Međutim, svi smo svjesni da je u jednom periodu bilo važnije u nas tko sudi neku utakmicu, nego tko je trener. Neću upirati prst u nikoga drugoga, krivit ću tu i sebe, mada sam nekoliko puta pokušavao te stvari popraviti. Međutim, to je bilo nemoguće. To je bilo zabranjeno voće.
Mi danas, zapravo, i ne znamo tko je na čelu udruge hrvatskih trenera i to najbolje govori o ovome o čemu pričamo. Međutim, je li to ipak krivica naših najboljih trenera? Jer, da ste na istoj strani bili vi, Neven Spahija, Velimir Perasović i da ste se prihvatili tog posla s trenerskom udrugom, bila bi to nezadrživa ofenziva?
- Bilo je to nemoguće probiti. Uostalom, pa tu Veljko Mršić nije prošao na mjestu čelnika. I treba reći da nismo organizirani. Zbog toga i ne postoje kriteriji, jasno se zna kad netko dolazi u drugu državu što mora napraviti prije dolaska, kakvi su to rezultati koje mora imati, koliko stoji licenca za stranca, što to treba napraviti za biti negdje trener. Mora postojati kriterij. I stoga mi se ovo s Cibonom niti malo ne dopada.
Strašno me pogodilo
Otišao je i korak dalje.
- Kod nas postoje igrači, a netko je s tim igračima radio. Uostalom, Slaven Rimac je s Darijem Šarićem osvojio ABA ligu, cijeli niz naših trenera danas radi sjajan posao diljem Europe i na sve to možemo biti ponosni. Kako se onda može reći da naši treneri ne rade, kad je netko te igrače napravio. Dobro je prije koji dan rekao Danijel Jusup. Tko radi taj i griješi, tko radi više, taj ima i više šanse da pogriješi i od toga nitko ne bježi. Onaj tko ne radi, tko sjedi na tribinama i u kafanama, taj i ne može napraviti grešku, jer taj sve zna. I ono što je katastrofa jest da ovaj potez Cibone pokazuje kako ne postoji respekt prema našim trenerima. I to je najmanje krivica trenera, a sve je to zbog toga što naši klubovi tavore na političkim ili gradskim jaslama. Ali, vratimo se, na čas, na Jovanovića.
Izvolite.
- Izjava koju sam pročitao kako je on u Ciboni jer je napravio neke igrače je naprosto problematična. Pazite, evo, ja ne znam koji su to igrači? Znam da je iz FMP-a izašao Apić, da je tu nešto gore-dolje bio Nenadić, pa Čović, Radanov, ali niti jedan od tih igrača ne može danas završiti u kompletnoj srpskoj reprezentaciji. I ta izjava kako je netko radio vrhunske igrače, a to nisu radili naši treneri jest uvreda i poniženje. Strašno me to pogodilo! Ne govorim ovo iz nekog svog interesa, da me se krivo ne razumije, jer takav ne postoji, ovo progovara iz mene čista emocija. I to iz razloga jer znam da je ta Cibona dala priliku Aci Petroviću, meni i Nevenu Spahiju kad smo bili bez afirmacije i kada smo, možemo i tako, bili manje spremniji za tu poziciju od današnjih hrvatskih trenera, a pričamo o Ciboni koja je tada bila euroligaš, koja je često bila u osam najboljih klubova u Europi! I stoga mi je žao tih mlađih kolega u Hrvatskoj. Ne prepoznaje se njihova vrijednost.
Vidi li se svemu ovo neka sprega između Cibone i Zvezde, jer slične pozicije ova dva kluba drže već godinama, sada se ovdje razvija i trener koji se sprema za velike stvari u Zvezdi, tako je barem kazao prije koji dan za SN Dragan Šakota?
- Ne bih to nagađao, nemam na to pravo. Preozbiljan sam čovjek da bih provocirao nešto...
Više se neću vratiti
Ajmo ovako. Bili ste na klupi Budućnosti kad se dogodila najsramnija stranica povijesti ABA lige, ono finale protiv Zvezde. S vremenskim odmakom, kako gledate danas na sve to i na ABA ligu općenito?
- Gledam to na jednak način kao i dan poslije tog finala. Nisam prespavao tu noć, nisam mogao, ali sam jasno kazao odmah ujutro da se tu više vratiti neću. Ta je ABA liga imala finu ideju, ali ona nije opravdala svoju svrhu. Mladi igrači izlaze, ali ne više u kontinuitetu kao nekada, a ta je liga dovela hrvatske klubove u inferiorni položaj, oni su apsolutno nekonkurentni u ABA ligi. Meni je neshvatljivo da ta liga, a naslonjena je na Euroligu, nije bila pod direktnom kontrolom Eurolige. Zašto nije bila, zašto se vlasnička struktura nikada do kraja nije isprofilirala? Pa vjerojatno zato jer to nekima ili mnogima odgovara. Recimo, da je Jordi Bertomeu postavio nekog Španjolca, Nijemca, Francuza da vodi ovu ligu bio bi to spas.
Ovako iz problema u problem postoje jasno da klubovi nisu u stanju sami sebe voditi.
- ABA liga se ne može voditi na ovaj način, jer prije ili kasnije tu će nastati sukob interesa. Zato kažem, to može voditi netko sa strane Eurolige, netko tko nije s ovih prostora.
Koja je ideja hrvatskih klubova i što oni rade u toj ligi?
- Hrvatski klubovi nemaju ideju. Evo, Cibona je sada, neki razvojni klub, ali to Cibona nije smjela nikada biti. Jednom sam razgovarao s Miškom Ražnatovićem, pa sam se iznenadio kako on nije znao da je nekada postojala Dona, koja je bila razvojna momčad Cibone. Bila je to tada preteča, puno prije FMP-a ili Mege. Kad sam ragovarao u Budućnosti s Draganom Bokanom, odmah je tu bila ideja o razvojnoj momčadi, što su na kraju i napravili i sada sa Studentskim centrom idu prema ABA ligi. Ali, mi smo s Donom bili preteča tog razmišljanja, i kad se odustalo od tog puta napravljena je velika greška.