Najgori segment naše košarke su sportski radnici. Oni su dno dna. Tako je prije koji dan govorio Jasmin Repeša u velikom razgovoru koji ste mogli pročitati u SN.
Iskusni trener nije promašio metu. Ovisno o zgodi netko će upirati prstom u trenere, netko će se zapitati zašto nisu proizveli nekog elitnog playa i time popravili krvnu sliku ovoga sporta. Ali, treneri su nam sasvim pristojni. A ako ćemo o pozicijama od tri do pet, tu se godinama imamo čime pohvaliti i na igračkoj sceni.
Sportski radnici, sportski menadžment u košarci, pak, nikoga neće izbaciti iz cipela. Među njima ima svega i svačega; ima tu i uhljeba, zalutalih zgubidana, političara sklonjenih u stranu ili onih koji svoju ambiciju pokušavaju graditi kroz sport. Svi oni, malo je tu iznimaka, omamljeni funkcijama i uvlakačima koji im tepaju, ubrzo pomisle da o sportu i o odnosima u njemu znaju sve. Što će njima sportski direktori ili treneri...
Nikada, recimo, neću zaboraviti jednog, danas po svemu sudeći propalog političara, kako se nakon nekoliko mjeseci mandata u Ciboni požalio na suđenje. Čovjek s košarkom nije imao veze, ali je nakon desetak pogledanih utakmica znao da je klub u kojemu je radio, pri tome nisam siguran je li to intimno uopće bio njegov klub, pokraden.
Od realnog amatera, u takvoj prilici gdje je prevladavajući dojam da je arbitriranje bilo loše, očekujete da vam kaže, “suci su nas ubili”. Ovaj je preko noći sve znao. Točno je imenovao onog iz sudačke trojke koji je, po njemu, najviše navlačio za protivnika.
Draža im je Ljubav na selu
Naravno, nikada “ne kradu” sva tri, uvijek je tu jedan po zadatku, nekada i dva. I jedan koji je tu tek tako, da ne smeta rabotama ove dvojice. Vidjeti u utakmici koji je onaj koji vam nije sklon, nalaže nešto bolje razumijevanje tematike. I nešto utakmica u nogama. Sve što taj nije imao, ali ga je vrlo brzo prebacilo.
Kad ih gledate uz teren, zajapurene, s rukama podignutim u zraku, kad shvatite da će onoga dana kad im istekne mandat na koji ih je postavila neka lokalna politika, između utakmice na sportskom kanalu, nepogrešivo izabrati pogledati Ljubav je na selu, jer ih to, na kraju dana više zanima, sve si možete predstaviti. Serija ih je takvih pohodila ovaj sport.
I nisu se bavili onime što im je posao. Nisu kontrolirali račun kluba, nisu na realnom tržištu pronalazili svjež novac i nisu zaboravljali sebi isplaćivati plaću, čak i kad je ista kasnila igračima i trenerima.
Prije koji mjesec sjedio sam s Božom Miličevićem. Šteta je što ne postoji akademija za sportsko direktorovanje, jer bi poslušati neki savjet Miličevića bilo zlata vrijedno za današnje sportske neimare. Tada mi je rekao kako je Cibona, ona njegova Cibona, imala pet milijuna maraka proračuna. Kaže, s obzirom na inflaciju, s obzirom na to da su cijene rasle na igračkom tržištu, a i gospodarstvo je nešto bolje nego onomad na prijelazu stoljeća, to je ekvivalent današnjih 15 milijuna eura.
S tom lovom bi Cibona i danas bila ozbiljan europski klub. Miličević, bez ambicija da se vrati u klub, jer je čovjek u ozbiljnim godina, zapitao se što rade današnji direktori, jer novca, tvrdi, nikada nije bilo više. Pa bar da nabave pet. Milijuna.
Novac s neba
Kažem mu da čekaju da novac padne s neba, da nešto kapne od lokalnih samouprava, a oni kao distributeri gradskog novca glumataju kako su važni. A nisu. I brže-bolje neki rezultatski kiks svale na trenere ili igrače. Da se nitko ne bi usudio ispitivati s čime se to, kvragu, zapravo oni sami bave...
I evo nas. Zadar je prvak, a nakon sukoba na relaciji direktor - trener, za sada kako čujem, stradao je samo direktor. U Zadru tako direktora nema, čeka se da ga imenuje politika ili, kako bi to volio trener, da to radi neko tko će slušati sve što trener zamisli. Zadar je u čekaonici.
U Splitu je bila smjena vlasti, pa oni koji su postavljeni od bivše vlasti, kao ubogi čekaju da im se smiluju izborni pobjednici i da ostanu na svojim pozicijama ili će stići novi, od kojih su neki, kako čujem i stari. Split je u čekaonici.
U Ciboni je direktora postavila skupina inozemnih hohštaplera, a isti se pokazao kao vrlo darovit u rušenju odnosa na svim razinama. Od onih u klubu, do institucija. I tu se zapelo. Ne s odlukom Grada, jer to Zagreb ne zanima, nego s odlukom zdrave pameti. I Cibona je u čekaonici.
I sad se vi pitate što se dogodilo s košarkom...
Komentari (0)
Komentiraj